Petak


Petak je bio dan kad su se sabajle kove sa sirom pakovale i u obramače uprezale. Šerpa s kajmakom, ona plava, duboka, osmokilska. Toliko uglavnom Mara, Šarulja, Živana i Belka dadoše iz vimena nadošlih, za dana sedam. Od petka do petka se namuzlo, uzvarilo, usirilo, ukajmačilo i uzrelilo. Naslagalo. Njih dvoje uprtili, pa niz džadu. Po snegu, prtinom. Namirili sve, pa ajde. Latvica nikad ne bѝ blizu, iako je kuća pri polju. U kovu obično dvan’es’ do petn’es’ kila stane. On uprti na obramaču. Ona onu šerpu plavu na povraz, a u ruku drugu korpu prilošku. S jajima, što koke snele za sedmicu. Ariljski pijac, dole ispod crkve, poznatu je čekao. Mušterije njene. Bolandža okačena i baždarena. Sanitarna knjižica uredna. Na ruke do lakata bele navučene sašivene podlaktice. Na šake seljačke žuljevite, kese one za zamrzivač. Znali su je profesori strogi ariljski i sudije. Pa i inspektori i geometri. Babice i trgovkinje. Brigadirke u fabrici i čistači ulica. Do podne rasproda, pa uz čaršiju. Da zitin, kavu i šećera za kuću kupi. Kad bi se u avliju gladna i ozebla vraćala, rikom i kokodakanjem bi je, isto tako gladna, stoka i živina dočekivali. Prvo oni, a ona posle. Tog dana smo brat i ja somun kupovni jeli. I Večernje novosti čitali. Voleli smo zato petak. Od te plate ja fakultet završih. Časno, mučno i slatko. Bolan, brajko.

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

sr_RSSerbian