Nenaviknut na Slobodu


10 april, 4.30h

Jutro koje dolazi miriše na tamjan, lovor i bosiljak koji u mojoj blizini dogoreva. Setih se nekog davnog stiha: Dogoreva tamjan u sinagogi srca moga.
Oblačim se, ne baš toliko marljivo kao „za izlazak“, ali pomislim kako treba, bar zbog sebe, biti uredan, pa i u toj samoći dok šetam.
Jer ne šetam ja zbog tamo nekoga, šetam zbog sebe samoga; da znam da postojim. ‘Ebi se Dekarte! Želje su mi razdrobljene, haotične, maglovite. Nemam želju da vidim bilo koga. Dok pijem kafu primetim kako sa stola na mene zjeva aparat za pritisak. Ne pada mi na pamet da kao neka baba posegnem za proverom moguću hipertenziju. Tenzija je u medijima, svakodnevnim (uvek sa monotonih pres klipinga sa preslikanim, nemaštovitim pitanjima) konferencijama struke sa brojevima, i konstantno se, i baš uvek, govori o “dve nedelje”. Eh, što ne živim u Portugaliji, tamo gotovo niko ne govori o koroni? Daleko im je Španija.
Jutros je umro čovek kojeg sam poznavao. Nema pouzdanih informacija o uzroku te “proverene glasine”. Pročitah da Englezi, u slučajevima kada su pacijenti imali i druge hronične bolesti, u slučaju smrti, imaju dijagnozu – korona kao pridružena bolest. Ko zna koliko je takvih “pridruženih okolnosti u svetu?” Važno je proizvoditi paniku i strah, a onda lakše manipulisati masama.

U samoći…

Hoću da budem u samoći, da sretnem sebe, da se suočim sa svojom nadom, da je osnažim, spoznam svoju nemoć, patnju; da proverim svoje čekanje, da sebi postavim pitanja o slobodi, nadi, zabludama, smislu ropskog postojanja.
Šetnju shvatam kao moju ličnu, meni rođenjem datu slobodu, a ne kao poklon – izraz dobročinstva nekih uzurpatora. I životinje, i reke, i mesec, i vetar, i zora imaju slobodu. Evo ja hoću njome samo da raspršim duševno uznemirenje, protegnem atrofirani mozak, razmrdam ispremeštane misli. A ko sam ja, u noći ovoj? Niko i ništa. Zrno tame, prah. Broj nečega, ili senka broja?
Znam li hodati? – uvek se, kao i prethodnih izođenja, pri silasku na ulicu, pitam.
Dok se oblačim primećujem da teško zakopčavam dugmad: onemoćao ili se zgembao od sedenja, krkanluka, zurenja u tv. Nećeš više! – kažem u mrak koji gledam, kroz otvoreni prozor na pustu glavnu ulicu. Rano je, pomislim.
Stavljam malu pljosku moga alkohola, da se nađe u slučaju da bane neko od mojih starih pajtosa…
Na ulici nigde žive duše. Zvoni zlokobna tišina, kao u jezivim scenama starih kaubojaca. Ne primećujem, a kao da pevušim u mislima neku melodiju – moj nedosanjani san – Kuća pored mora. Setio sam se, otkud sad u nevreme? Ko zna kad je koje vreme?
Na raskršću, tu kod Bakardija („Bar pipistrelo“ – pogledaj prevod) – tako smo ga Alberto i ja zvali – izbamburi čupavi pas Boni, Kalov Šarov. Znamo se desetak godina. Ljubomoran je što ću ja, uvek je tako pa i sada, pomilovati Beloga, koji se raduje, umiljava, zna da te obgrli nogicama, i trčkara mojim stopama niz pustu Ahilijevu ulicu. Počinjem nekako instinktivno da zviždućem… I oni su srećni, vidim. Kao da se život otima, vraća…
Prizor kao iz nekog horor filma, logora, gulaga utonulog u nirvanu. Još je daleko od svitanja. Ispred apoteke “Lora” dve siluete: pogrbljen starac koga žena drži ispod ruke. Učini mi se da su to roditelji lokalnog lekara. Lekovi su njima, a i mnogim zastrašenim, pomislih, prioritet i cilj izlazaka. Farmakomafija dobro šljaka. Setih se da i u mojoj kući ima na desetine vrsta različitih lekova, mazalica, kapi, probiotika, krema, čajeva, antioksidanata,imunoojačivača.

Eno čoveka

Pun, blistav u svom sjaju, malo načet mesec, obešen nad Klokočom, gasi ulične svetiljke, ili to sa brda u Ariljsku dolinu silazi zora. Sviće. Biće još jedan lep aprilski dan.
Na pola puta do Ostrva srećem neznanog čoveka. Primećujem po njegovom hodu, prostom oblačenju i gumenjacima, da je seljanin iz prigradskih sela. Umesto pozdrava, sa ozbiljne distance, pita: „Znaš li do kad će ovo?

Neće dugo!? – pokušavam da mu optimističkom polurečenicom, ne pokvarim dolazeće jutro.

Pre dve nedelje, rekli su još dve nedelje, pa će nam biti jasnije – uspevam da izazovem osmeh na njegovom, malo uplašenom ili zabrinutom, licu.
“Jebiga, kasnim i ne stižem da posejem malo njive i bašte, da poradim poslove pre ovih suša koje najavljuju.”, kaže rezignirano.
Boško, iz P, setih ga se.

Krivica…

Na putu kod Uskog vira, iz pravca Severnih brda, nailazi policijski auto.
Znam da kod mene nema krivice, ali zar se ja tu nešto pitam? Krivica je na njihovoj strani, u odlukama “Kriznog štaba”, naredbama: Ne sme se ići kuda nije određeno. Ne smeju se iznositi u javnost nikakve tajne… Pazi s kim i šta govoriš!!!
Ne znam šta je pametno, ali se upućujem prema obali Rzava i nestajem u senkama topola. Skakutavi žubor Rzava mi prija. Nikada nisam voleo mirne, ustajale, žabokrečinaste vode.
Ostao sam duže nego obično na ostrvu, naslonjen na krivu stoletnu jasiku. A onda, kao da sam se uplašio te nagle i omamljujuće slobode.
Da li sam to dresiran na rezervat?

Momčilo Dimitrijević

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

sr_RSSerbian