Intervju sa Milanom Pajević povodom knjige “Planina koja me je volela”

Siže knjige:

Miodrag je dete iz mog prvog braka. Na koricama knjige je fotografija koju je napravio moj komšija iz Bloka 45 na Novom Beogradu, gde smo tada živeli, par dana pred moj polazak u Irak. Otišao sam na 6 meseci iz nekoliko razloga, najvažniji je bio da probam da spasem svoj brak koji je polako prestajao da to bude… Nažalost, kada sam se vratio posle skoro dve i po godine, on je definitivno bio gotov. Mada sam ja iznajmio stan u kvartu da im budem blizu, ova fotografija je simbolična za naš odnos, iako to tada nismo znali, ali  osećali smo i on i ja  da je taj odlazak nekako previše bolan, za obojicu. Nedavno mi je napisao da se seća tog trenutka i te slike koja je njemu dala signal da treba da dozvoli da se deo naše e-mail prepiske (1997-2001) objavi u posebnoj knjizi. Pisma su krenula sa pojavom široke primene interneta, on je uz pomoć švedske vlade čiji je novi državljanin postao odlaskom iz  Jugoslavije leta  1991. jer je njegova majka imala doživotnu dozvolu boravka i rada u toj zemlji u kojoj je provela neko vreme  ( 1968 – 1972). Tamo je završila  srednju školu posle čega je izjavila želju da studira medicinu u zemlji gde se rodila. Ovde bih stao, mada bi dalji razvoj priče bio interesantan, ali i ovo je dovoljno da se shvati ono što sam želeo da kažem ovom knjigom.


Dakle pisma su posle njegovog prvog e -maila u kome mi je poslao broj računa koji je otvorio posle upisa na Bostonski univerzitet u istoimenom američkom gradu, postala razgovor između nas dvojice, o vremenu, prostorima, okolnostima, porodici i porodičnim prilikama i odnosima, njegovom odrastanju, mom potucanju po Ukrajini, još jednoj zemlji u tranziciji. Oni ljudi kojima sam dao na uvid deo te prepiske, koja je u osnovi imala nekih 700-900 elektronskih pisama od kojih se jedna trećina nepovratno izgubila, a ono što sam usput štampao da bih ponovo čitao, nekih 300, sam uvezao i vukao sa sobom, iščitavao… Tražeći na kraju, pred odluku da se štampaju (u izboru u kome nam je pomogla „neutralna osoba“ moja zemljakinja Slavica Tomaš koja se ispostavilo i podobna za to jer je završila jezike i književnost) našao sam  samo dva lista na kojima nije bilo tragova prosutog vina, kafe ili neke suze…


(Ovde opciono evo dela njegovog pisma koje sam dobio pre mesec dana a koje ilustruje ovo što sam rekao. Inače odgovor na ovo pitanje je kompletan esej VREME (reč unapred) sa 11 strane drugog izdanja PLANINE… Evo Miodragovog pisma –Nego… ova fotografija je neverovatno intenzivna. Vjeka je tu uhvatio trenutak u kom ti meni objašnjavaš da sad, kad odeš, ja postajem muško u kući i moram da pazim i štitim mamu. U tvom pogledu se vidi da već slutiš krajnjem rezultatu te partije i da me iz daleka spremaš na sve to što će se tek kasnije desiti. Ta je fotografija bila presudna u mom ulasku u stvaranje kjnige. Sećam se kad sam je našao u podrumu, ubedjen da nema šanse da je tu. Siguran sam da bi i Vjeki prijalo što upravo ona daje knjizi lice. Vjeka je Vjekoslav Šotarević čuveni tehnički urednik Zabavnika, Zdravo, Intervjua…Politikinih izdanja )


Odakle ideja za takav naslov?

Odlično pitanje. Ja sam je radno nazvao INTERFERENCIJA. One koji  ne znaju za Hajgensov princip ili teoriju o talasima, podsetiću veoma kratko da je teoretski moguće da kamenčić koji ste bacili na obali nekog mora (može i Rzava) obiđe zemaljsku kuglu i vrati se pošiljaocu. Tako sam ja video našu prepisku, on je bacio kamen koji čiji me je talas dotakao, ja sam uzvraćao i tako je to išlo… PLANINA KOJA ME JE VOLELA – bostonske i druge priče je naslov koji je predložila Slavica a mi smo se složili, inače je naslov iz jednog njegovog pisma. Podnaslov – bostonske i druge priče smo dodali jer sam ja insistirao da se u knjigu uvrsti maksimalno mogući broj njegovih priča koje su pisane iz Bostona, mada ima i onih iz Malmea, Kijeva, Beograda i Arilja…


Kakav je otac iz vaše knjige?

Citiraću njega iz jednog pisma koje piše mlađoj sestri Filipi, ja stvarno ne mogu da govorim o sebi. (Str. 64 iz drugog izdanja):“Najjača je rečenica posle koje se sve završava. O ovome me niko nije učio, malo ko to i zna, ali malo ko ume i da piše pisma…Tata zna, pitaj njega ako mi ne veruješ. Kada budeš malo porasla i lakše mogla da shvataš njegove misli, imaćeš i privilegiju da čitaš njegova pisma i kroz njih shvatiš neke važne stvari o životu. 


Pored njega možeš da sediš satima, danima i godinama, i nikada da mu ne osetiš puls. Al’ idi na drugu stranu sveta, tamo gde je dan kada je kod njega noć, tamo gde se piše drugačijim slovom, gde se priča drugi jezik, gde su ljudi svih mogućih boja i prave se da im to sve ne smeta, i dok čitaš njegova pisma, čućeš između svakog reda kako njegovo srce kuca. I shvatićeš, možda tek tada, da nije on za sve to kriv, da njega jednostavno, slabo ko razume…“ (18.5.1988.Boston) 


Koje osobine biste voleli da je taj otac više imao?

Da je mogao da bude više drug svojoj deci u vreme kada su se formirali. Mada sam i ja sazrevao uz njih. Jer novo vreme je neumitno menjalo neke postulate i trudio sam se da se prilagodim, mada mi to nije uvek uspevalo.


Kakav je sin iz vaše knjige?

S početka nezajebiv, ali kako je vreme proticalo postajao je  smireniji, nežniji i mudriji. I počeo je fenomenalno da piše. Dragan Babić, moj školski drug, bivši direktor Drugog programa RB koji je od njega napravio kulturnu ikonu, rekao mi je posle čitanja knjige – jel ti znaš da je većina njegovih pisama iz drugog dela u duhu najbolje BIT poezije! Keruak mu nije ni blizu…


Šta za vas znači biti roditelj?

Ja imam jednu maksimu – rođenjem deteta gubi se pravo na izbor! Mislim da sam sa time sve rekao. Ponosan sam na to kakav je otac Miodrag postao. Posvećen, brižan, požrtvovan, odan majci svoje dece… Inače, podario mi je troje divnih unuka- Aleksandru, Milana i Noel… 12, 9  i 3 godina.


Zašto ste se odlučili da objavite ovu ličnu prepisku?

Shvatio sam jedno. U braku morate komunicirati, a najviše sa svojom decom. Imao sam opterećenje da su moja deca iz prvog braka uskraćena za tu vrstu topline doma i to me opterećuje do dana današnjeg. Roditelj se sekira za svako dete, posebno kad se odvoji od porodičnog „gnezda“ i pođe dalje, obično su to studije. 


Ali kad je obeleženo razvodom ima preduslov nižeg praga otpornosti prema svim izazovima, u prvom redu mislim na drogu, kriminal, promiskuitet. Zato sam, kad se već javio, krenuo da se dopisujem sa njim, „da ga održim budnim“, da ne bude previše usamljen, da oseti podršku i dao sam mu mogućnost da se „nadpisuje“ sa mnom… Ne umeju svi da pišu pisma, niti da kao ja pričaju telefonom ( moja žena ume satima sa našom ćerkom, koja je sada eto, preko okeana, kao on pre dvadesetak godina). Ali mora se naći onaj vid komunikacije koji je prijemčiv za oboje sagovornika. To je bio osnovni motiv – pričajte sa svojom decom, sa svojim roditeljima dok ih još imate.

 


Šta vam je sada kao roditelju najteže?

Da sagledavam propuste koje sam napravio a koji su mogli da ih formiraju drugojačije od onih kakvih bismo mi želeli da jesu.


Da možete da vratite vreme da li bi nešto promenili u očinstvu?

Svakako. Probao bih da  se držim one svoje maksime – rođenjem deteta gubi se pravo za izbor. Mada, ko zna, čudni su putevi gospodnji.


Šta vam je ova knjiga donela?

Satisfakciju da sam bio u pravu  kad sam tražio od Miodraga da se saglasi da se njegova pisma štampaju. Zato je knjiga čekala 20 godina.


Inače, ni jedna moja knjiga nije komercijalni projekat. A PLANINA je emocijalni projekat. Od komentara roditelja, uglavnom majki čija su deca u tuđini bi mogla da se napiše posebna knjiga. Muškarci koji su mi pisali, uglavnom preispituju odnose sa svojim očevima… I to su takođe dirljivi, dragoceni komentari. Knjiga nikog, da ja znam, nije ostavila ravnodušnim što mi je posebno drago. Posebno sam ponosan na oba recezenta, profesora Ratka Božovića koji je dao u uvodnom eseju ODLASCI BEZ POVRATKA geopolitički, sociološki pa i kultorološki aspekt odlaska mladih iz ove države, on je imao otklon koji bi mogao da ima moj pokojni otac čije ime nosi kopisac knjige. Njegov vršnjak Muharem Bazdulj je nadahnuto napisao, meni veoma drag pogovor DIGITALNA ČAJANKA. Kako reče jedna žena na promociji u Novom Sadu – vaša knjiga je skoro pa najlepši književni rijaliti – ogoljeno do bola, nema laži, nema prevare!


Milan M.Pajević,

06.12.2019.

Pred Bajagin koncert

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

sr_RSSerbian