Stara kruška i jablan

Naša kuća se nalazi na Savića brdu, na mestu zvanom „Ravan“. U okviru okućnice, otprilike na osamdeset metara udaljenosti od kućnog praga nalazi se bunar za vodu. Namestio se tu, upravo pored puta kojim svi prolaze dok se od Luke umorni penju na to naše brdo, vraćajući se iz čaršije ili sa kakvog drugog posla. Preskoče drveni „prijelaz“ namešten uz ogradu, predahnu u hladovini na klupici pored bunara i što je najvažnije, okrepe se čistom ledenom vodom, koju izvlače kofom sa dubine od petnaestak metara.
Pored bunara žive dva drveta: stara kruška i visoki jablan. Ko i kada ih je tu posadio ne znam, ali ih još od rođenja svakodnevno gledam sa prozora kuće, ili dok se krećem po dvorištu. Često i mi tu odmaramo, ili se igramo, dok roditelji rade u njivi.
Kruška je stara i nekako kvrgava od kada je pamtim, ali pruža dobru hladovinu i rađa dosta plodova. No, ti njeni plodovi stižu u kasnu jesen, nikada čini mi se, dovoljno dozreli…nisu ni nešto posebno ukusni, te ih obično jedemo sredinom zime dok se malo „usite“ i počne da nestaje drugih zaliha.
Jablan je naprotiv, mlad i snažan, svakoga dana sve viši i ponosniji. Nema takvog u celom našem selu. Jablan je ponos naše kuće i celog zaseoka, orjentir i putokaz svakom putniku namerniku. Dovoljno je samo reći: „Kad vidiš visoki jablan, idi pravo, levo ili desno…“ i svi se lako snalaze. Ljudi ponekad govore: „Vladov jablan“, ponekad „Jablan na Ravni“, a ponekad samo „Jablan!“ Dovoljno za prepoznavanje.
Jednog dana odnekud udari neka oluja, vetrina koja samo šiba preko naše „Ravni“, savija grane drveća, komšiji podiže ceo metalni krov sa jednog velikog magacina i baci ga u šljivik iznad naše kuće, nama polupa crepove na oboru i izvali neke šljive. Gledam kroz prozor kako vetrina savija vrhove našeg jablana i nadam se da će odoleti. Ne mogu ni da zamislim nešto drugo. Uzalud! U jednom trenutku vidim kako se onako vitak i snažan, bukvalno lomi na pola. Za desetak narednih sekundi, gornji deo drveta je već na zemlji. Neverica, neverica, neverica…Zar naš jablan nije jači od svih nedaća? Mislim da se od šoka u meni tada prekinulo moje detinjstvo.
Mnogo godina kasnije, posmatrajući staru krušku koja je i dalje živela kraj bunara, shvatila sam da u vreme oluja, nije dobro biti lep i ponosan.

Ljiljana Dimitrijević

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

sr_RSSerbian