Radmila Petrović - pesme

SAMO ŽELIM NEKOG DA RASKLOPIMO TRAKTOR MOG OCA U TIŠINI

 

ja sam šmeker-devojka
imam perorez u džepu
i žice u brushalteru

 

stavljala sam srce pod hipoteku
htela da gradimo dom
sad nisam sigurna
da li me je iko od tih ljudi voleo

 

ali pustila sam prošlost da to i ostane
ja se, tata, prva probijam kroz sneg
i cvetam, kao kukurek

 

birala sam hranu, ustajala kasno
nema od takvih ništa, govorio si

 

a znaš kakva ću ja, tata, biti žena
jaka kao šifre na imejlu
neću se šminkati, hraniću se zdravo
na mom čelu pisaće organik

 

noću ću hodati sama
biću devojka-hajdučka trava
onakva kakvu nikad ne bi oženio

 

opstaću kad gromovi udaraju
u trafo-stanice. kad spiker govori
ne izlazite bez preke potrebe
a penzioneri lome kukove na trotoaru

 

sama sam, tata, jer ja sam ljutić-devojka
melem, ako me prisloniš na kožu
a kad me držiš predugo otvaram rane

 

ja sam sveže bilje, tata, i suvo sam bilje
na tavanu koje čeka da pristaviš čaj

samo nikad nisam osetila da sam
majčina ili tvoja dušica

 

ali, oprostila sam

 

traktor je startovao u zoru i vraćao se
kad padne mrak

 

nije vreme
za mene su naporno radili moji roditelji

 

***

PROKLETSTVO ŠUME

 

srne nisu prilazile domaćinstvima
viđali smo ih kad krenemo uz brda
da beremo šipurke za džem

 

jednog leta tata je zajedno
s livadskom travom pokosio lane
u sumrak je planina zaplakala

 

od tada sam uvek
hodala ispred kosačice
pomerala tek rođene zečeve
zmije katapultirala vilama

 

od tada nosim prokletstvo šume

 

tvoje srce srne u mojim očima
vidi žute lovačke pse
umesto prstiju noževe kosačice

 

ne možeš više, javio si

 

noge mi je zajedno sa senom
mama jutros položila kravama

 

***

 

SAMO PROVERAVAM

 

nemoj da se raduješ
ne razmišljam o tebi

 

samo proveravam
može li poezija
još uvek da me uzbudi

***

ŠUMA, PLUG, JAGORČEVINA

 

osećam duše ženskih predaka
koje su nastradale od muške ruke

 

zakačile se za mene
kad sam krenula u Beograd
i neće ni one kući

 

govore mi: seci ih kao pihtije!

 

pogledom ili kuhinjskim nožem?
možda perorezom koji nosim u džepu?

 

hoću, samo ne ovog
naročito ovog!, naređuju

 

od svega što sam na svetu mogla biti
bila sam samo žensko, priča Radovanka
pse na selu nikad nismo cenili
a biti žena bilo je gore od psa

 

tvoj pradeda je bio kao izvor
kaže Dobrosava, hladan i prek
spavali smo u kaci za rakiju kad me je doveo
vešao me je kao mačku koja je pojela sve piliće

 

a sve je to i bilo zbog rakije

 

snago, ne pristaj da budeš nečija

 

izađite iz mojih pesama!
i vi ste htele samo sinove
koji su vam posle razbijali glave

 

ništa iz muke niste naučile, babe
sve je bilo uzalud

Devojka koja ne veruje u mitove

 

kod proročice smo išli
tata, mama i ja.
rekla je biću muško
i nešto veliko.
spasila mi je život.

 

devojčice koje se ovako rode
ne poznaju bogove.
za sedmi rođendan
kolju petla na panju.

 

ne koriste maskaru,
nego masat i francuski ključ.
voze traktor,
cede čvarke
i jedu kavurmu.

 

to su one dugonoge devojke
koje šetaju same
dok se prve pahulje tope
na krovu hotela Moskva.

 

priđi im samo ako možeš
zavoleti muškarca u njima.

 

Ekonomija žudnje

 

znaš kakva je bila moja baba,
čuvala je decu po Herceg Novom,
on mlatio mistrijom
po zidovima u komšiluku
pa se udala.

 

zime su bile duge,
kubici drva se pogoreli.
ona je palila vatre,
on tresao čunkove o njenu glavu.

 

ja sad gde god da odem
kažem nisam odande.
pripadam poljani, tamo gde su
komšije odavno zakopale mućak
sa naše strane međe,
ali ne i ljudima koji su je naselili.

 

u nižim razredima sam sanjala
kako me jure da me kolju,
u višim četvorku iz matematike.
na fakultetu nisam dizala bune.

 

noću čujem topljenje glečera na severu,
klizišta kako zatrpavaju Ameriku.
tako im i treba!
govore ljudi iz mog sela.

 

grudi su mi i danas
kao nekad ocena iz matematike.
Petrović, mršava dvojka,
rekla bi nastavnica dok deli zadatke.

 

i dalje me pitaju o tebi, to boli
mnogo više nego
kad su me u školi pitali
koje slovo ne znam da kažem.
pa pička vam materina recite vi
ono što ne znate, mislila sam.

 

bićeš bogat
kako si se oduvek i ponašao,
a nisam ti rekla
oduvek sam maštala da kreneš ka meni
onde gde i buržuji kreću praznih ruku.

 

uvek sam želela
da dođeš
u zagrljaj.

 

Prase na Vol Stritu

 

bio je decembar.
sneg je padao
kao i berzanski indeksi
još od avgusta.

 

deda je pričao o ratovima
i ja bih čula
kako pucaju topovi u daljini,
mada sam znala da je furuna
puna suvih bukovaka.

 

život je otkucavao mogućnosti,
ne ovde.
ovde su se krmače prasile
s prvim snegom.

 

kao stihovi
nizali su se prasići.
skidali smo im opne s njuški,
ložili vatru i brojali.

 

bili su to prasići tragači.
srljali po ćoškovima,
shvatali gde je najtoplije
i vraćali se majci.

 

posle je došlo proleće.
u naše selo, ne na Vol Strit
i nije bilo te recesije
koja bi sprečila da slavimo Đurđevdan.

 

prasići su bili hrskavi,
jeli smo i mislili
okrutan je taj kapitalizam.

 

Ako ljubav, onda šta?

 

nisam znala da li da verujem
u Boga.
po selu se pričalo
ima nešto!

 

nešto,
što nije dalo da naučim
kako se vozi bicikl.

 

kad si smotana!
rugala se sestra.

 

to su čini!
deda je govorio,
to su čini.

 

mrze nas
jer smo bolji.
pazi na šta staješ.

 

godina je bila teška.
kuća neomalterisana.
podovi stodvaesosmice truli.

 

osim u dedi,
ni u čemu nismo bili bolji
od komšiluka.

 

i zašto sad nije ovde
da mi na kosu
stavi venac od ivanjskog cveća
na dlanove pospe vodu sa tri izvora

 

i skine mi tvoje čini
šašave.

 

Ako je ljubav, onda je ljubav

 

on je opasan.
njegove su usne poezija
koju neću pročitati.

 

došao je taman kad je trebalo,
kao rodna godina.
zapalio vatru
ne znajući
koliko jako mogu da gorim.

 

najgori je sebi,
a meni je poluga od zlata
iz trezora federalnih rezervi

 

ima ga dovoljno da dolar apresira
i izvoznici pamuka iz Meksika
procvetaju pre njega.

 

on se ne javlja,
ne javlja se!
a toliko laži imam da mu kažem.

 

da ga neću čekati
da ga ništa ne razumem
i kako slušam tatu,

 

a on hoće deliju
da okopa poljanu pod malinama,
čuva hektare bukovine
i smonicu
pod noktima

 

Moja loza ima dar da vam skrati liniju života

 

moj deda je znao više nego što mislite.
rekao je čoveku
dabogda plakao kad budeš najsrećniji.
sin mu je poginuo na venčanju
svoga brata.

 

dedu nije trebalo ljutiti.

 

mogla bih se ograditi od porodice
koja u krugu od hiljadu metara
nije pričala sa komšijama,
od stričeva koji su lomili vilice
svojim najboljim drugovima,
od tetaka koje se nisu udale
jer nisu mogle ni sa kim.

 

zato nosim perorez u džepu
jer znam da mogu doći na naplatu
sve te glave, vilice i srca.

 

mogla bih se ograditi
mada sam svesna
da postoji crta
koju bi neko mogao da pređe
i moja ruka postala bi stričeva,
noge bi uzele tatin korak,
a usne proklele dedinim rečima.

 

mogla bih se ograditi,
ali odrasla sam na selu i videla
ako u proleće posadiš grašak
na toj njivi u leto neće biti paradajza.

 

Govorili su mi da je Beograd grad
u kome nikog ne smeš da pogledaš u oči

 

ja sam šmeker devojka.
imam perorez u džepu
i žice u brushalteru.
ne znam da pričam o filmovima.
znam kako se sade luk i grašak
i da točkovi traktora blokiraju
kad nestane ulja za hidrauliku,
ali njega to ne interesuje.

 

on je muškarac dama.
ne zna kako funkcionišu
porodični sistemi
sa sekirama, vilama i grabuljama.
zna koja su vina dobra,
koji kaputi preplaćeni,
ali mene to ne zanima.

 

mala, zajebi, kaže
i ja se setim
kako je vrućina bila velika
tog leta u malinama, a cena niska
pa smo blokirali prugu,
prevrnuli maricu
i da je jedan iz žandarmerije
imao isto tako sjajne oči
i pogled koji pomera kašike.

 

bilo je naređenje:
ne sme se probiti kordon
ali kažem, cena je bila niska,
nismo mogli radnike da isplatimo.
i sve su to bili
neki muškarci-dame u oklopima
koje su žene iz mog sela
probijale kamenjem.

tamo gde sam odrasla
nežnost se ne iskazuje prema ljudima,
ona se čuva
za mačiće što se okote u štali.
tamo naučiš neke fore,
onda odeš daleko
i tražiš muskarca koji na njih ne pada.

 

kad ga sretneš počinje rat
za koji nemaš nikakvu strategiju
zato što je ljubav jednostavna
a ti si pre svega devojka
i u neke bitke
ne ulaziš da bi pobedila.

 

Četiri poljupca da spasimo svet

 

upoznajte ga.

 

kada pali cigaretu
izgleda kao kuća
koju su mačke napustile.

 

u ljubav se zaletao
kao stršljen u svetlo staklo prozora.
mislio je uzima,
a odnosile su deo po deo.

 

jedini način da se sastavi
jeste da se izgradi ponovo.

 

nek se javi neka koja ume.

 

ja nemam ekskluzivne haljine,
nemam haljine uopšte.
često gricnem živac ispod nokta,
držim laktove na stolu.

 

što znači,
nisam ti ja neka dama.
a on to zaslužuje.

 

ako si ti ta žena,
ako si nosila najlepše haljine,
prikladan mejk ap,
jela dagnje ispravno,
svidela se njegovom tati

 

i kad zaspi,
ako nije ceo,
reci mu nek se javi.
odvela bih ga u tri pičke materine
i tamo ljubila.

 

Otkad te volim ne osećam se bezbedno

 

telefon je vratio sat
automatski,
jesen je.
tvoja devojka proučava
kako se gledamo.

 

ima dobru građu.
lepa je.
verovatno se budi našminkana,
ali ostariće.

 

ti imaš fakultet,
dobro plaćen posao
i razmišljaš šta ćeš biti u životu.
imaš nju,
a ne znaš s kim ćeš
dočekati starost.

 

ja sam ti prijatelj
dok ne naučim da pletem
džemper i čarape
jer zime su oštre tamo gde ću te povesti,
a u proleće cvetaju kaćuni
i bespravno izgrađeni objekti.

 

jesen je
i šta me briga za tvoju devojku.
znam onu koju ćeš oženiti.
srčana je
i zove se radmila

__________________________________________

 

Radmila Petrović (1996, Užice) odrasla je u Stupčevićima kod Arilja. Završila je Ekonomski fakultet u Beogradu. Kao laureat 42. Limskih večeri poezije objavila je zbirku pesama „Miris zemlje“ (Dom kulture „Pivo Karamatijević“, Priboj, 2014.), a kao pobednik 22. Poetskog konkursa „Desanka Maksimović“ zbirku „Celulozni rokenrol“ (SKZ i Valjevska gimnazija, Valjevo, 2015). Zastupljena je u zbornicima, onlajn časopisima, učestvovala je na brojnim čitanjima poezije u Beogradu.

Polaznica je nekoliko radionica kreativnog pisanja. Trenutno pohađa radionicu za pisanje poezije kod Ognjenke Lakićević i onlajn radionicu za pisanje kratke priče kod Senke Marić. Njena nova zbirka pesama, čiji je urednik Zvonko Karanović, izaći će u junu ove godine u izdanju PPM Enklave. Slavi Đurđevdan.

sr_RSSerbian