DOBRILOVE NAPISANE GRADINE


“Svega se sećam, naročito našeg prvog susreta. Sve je onda bilo tako neobično: i taj dan, i on, i Mrtvaja vir. Dolazio sam tu mnogo puta i ranije i docnije, ali mi se nikada voda nije učinila tako bistrom i toplom kao toga dana…”

Ovako počinje veliki “Dorotej”, velikoga Dobrila Nenadića.
Pravo niotkuda, a pravo u središte stvari. Pre kraja prve rečenice vi ste već unutra. Koju rečenicu dalje, vi ste već u srednjem veku, u nabujalom životu, u najlepšem, vrcavom, bogatom, nepreglednom srpskom jeziku Dobrila Nenadića, barabar sa likovima romana.
Radnja teče baš kao što ide i život. Ne iz glave jednoga, nego kao čudesni zbir svih naših ličnih, naravno i subjektivnih, viđenja stvarnosti. Lepota i uzbudljivost romana, dolazi upravo iz tog subjektivnog, ličnog. Jer, objektivno gledano, jedino i postoji samo to, subjektivno.
“Dorotej” mi leži pored uzglavlja. Kao neka Sveta knjiga, možda baš i kao ikona. Kad ne mogu ništa drugo da čitam, pročitam ovaj početak romana, možda baš kao nekakvu molitvu, pre odlaska u snove.
Jer, čovek je verujuće biće. I ja sam verujući. Ali moj Bog je Umetnost, Stvaralaštvo Čovekovo. To je ono što me nadahnjuje, ushićuje, daje energiju, beskrajno inspiriše.
Potpuno isto kao i Dobrilov „Brajan“ koji opisuje oslikavanje crkve Svetog Ahilija u Dobrilovom Arilju.
Kad jedan od najvećih srpskih pisaca piše o freskopisanju, znajte da je do tančina proučio pravila te drevne slikarske tehnike, da zna koji pesak da se odabere, u kojoj razmeri da se zameša malter, od koje dlake se prave najbolje četkice.
Kad piše „Divlje zvezde“, Dobrilo kao da je drug Kralju Stefanu Urošu i ženi mu, Jeleni Anžujskoj, jer ona je glavna junakinja romana.
O Đurđu Brankoviću i Prokletoj Jerini sazna sve da bi napisao „Despot i žrtva“, diveći se usput i objašnjavajući graditeljsko umeće u zidanju Smederevske tvrđave, kao da je inženjer.
Pored svega ostalog, usudi se da o mitskom Milošu u knjizi „Roman o Obiliću“, kaže da je bio „oniži, dežmekasti trgovac konjima“ i na taj način, mit literarno učini sasvim mogućim i životnim.
S druge strane, opisujući današnjicu, u „Vrevi“ ili „Poplavi“, recimo, Dobrilo je „današniji“ i od samog „danas“, jer on je pisac koji je sa obe noge u bilo kom vremenu o kome piše.
Inače, tačno je, majka mi se zove Dobrila, ali Dobrila Nenadića ne volim kao majku, nego kao oca, po peru.
Imao sam zadovoljstvo i da ga upoznam lično u njegovom i našem dičnom Arilju. Duboko mu se poklonivši, pitao sam „Mogu li da vas zovem mojim literarnim tatom?“.
Uz šeretski, ariljski osmeh, reče:
„Ako se tvoja gospođa majka saglasi, kako da ne… sinok!“

Duško Milošević

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

sr_RSSerbian