Dimitrije Popović - mladi pesnik iz Arilja
I
Ja imam galopirajuće metastaze
To pesma usko raste u meni
Tesni se ovde
Mali joj stan
Otegnuću ovaj krik i ugnezditi ga u svemir,
Dok ne poraste, ko nemir-zvezda, s vrha želja i oka pala
Uzdrmaću beskrajno prazne prostore,
Oboriću prestole
Uteraću strah jezovit u kosti bogova
I smrtnici, kradljivci dana, vatre
Što dosadno, o mogućem, snatre
Pevati umeju, kao niko,
Kao niko, što je bio, niti će biti
A bogovi, večito isti, večito dosadni
Zevom gutaju zev
Mi, u grehu, večito čisti
Zevom gutamo svet, kao život,
Ili smrt.
II
Hoću da te volim
Sve dok mi se kosti ne sklope
I sagore u želji
Da trajem
Hoću da te volim divno
Kao dete
Što sam nekad umeo
Hoću da ove noći
Zaboravim bol pokleklih zvezda
I čelo da mi poljubiš
Hoću da se vratim
Kad sve to budem ponovo umeo i mogao
A do tad neka me
Da kopnim i mrem
Ko je Dimitrije?
To bih ostavio drugima da kažu. Kad sve prođe i ovde ostane od mene sen i prah, nadam se samo kako će ostati reč-dve o meni, a da će se te reči ticati dobrote i ljubavi koju sam dao svetu. Ako bih bio toliko neskroman, nadam se da će se i delo spominjati, kao nešto lepo i korisno, poučno i slatko, mom narodu i čovečanstvu uopšte.
Kada si krenuo da pišeš?
Nisam ja krenuo (smeh), mene je to krenulo, a bolje reći prenulo. Još od detinjstva, od sedme godine, želeo sam da pišem i pisao sam. Prvo je to bila poezija, pa kratka priča, a onda autobiografija. Od autobiografije sam odustao jer sam shvatio kako sa nepunih sedam godina nemam toliko značajnih događaja o kojima se ima što pametno pisati. Šteta što svi ne razmišljaju tako (opet smeh). U ranoj mladosti sam se vratio pisanju, negde oko trinaeste godine. Tada sam pisao o ljubavi i nešto manje uspelih refleksivnih pesama.
Šta je tvoja najveća inspiracija?
Glupo je svoditi čoveka i tražiti mu meru, ali sam pokušao, naučno, naći pet ključnih reči, (ne)zdravih opsesija moje poezije. To bi morale biti: Bog, žena, sloboda, život i smrt. Šesta bi bila kafana, a sedma selo/grad, ali koga briga ako nešto nije u prvih pet.
Kakav je proces nastajanja tvoje poezije?
Prenosili su mi ljudi utiske sa pesničkih radionica. Danas pesnici trče za inspiracijom i onda poezija podseća na pravljenje palačinaka. Divno. Patnja čini čoveka boljim. Ja mnogo patim, i volim svoju patnju. Radost i tugu prihvatam jednako, kao divna i prirodna osećanja. Ne bojim se života, idem goloruk na zveri i onda izranjavan, kad više ništa i ne osećam, i nemam kud – spasi me pesma.
O čemu govore tvoje dve knjige?
Bog, žena, sloboda, život i smrt. Pa onda kafana, selo/grad, ljubav (ona je svud protkana, nju i ne računam). Lom! Da, sveopšti lom.
Da li je bitna mentorska podrška u procesu stvaranja i da li si je ti imao?
Nikako, nikada. Mentori su mi bili životni, ali samo oni koji su mi davali slobodu izbora. Moji roditelji su me doslovno ovim rečima vaspitali: – Mi ćemo ti reći kako mislimo da treba, a ti, sine, posle radi kako hoćeš. Mi smo srećni kad si ti srećan. Materijalno dobro koje sam dobijao nije ogromno, ali možete zamisliti koliko su dragoceni saveti ovakvih ljudi. I zaista mislim da je odlično što za sve moram sam da se izborim, tako sam razvio mnoge veštine koje inače ne bih mogao. Čini se kako u vaspitanju leži pravo mentorstvo za sve sfere života, a u tom vaspitanju ljubavi, mnogo ljubavi, i poštovanja, koje sam dobio.
Ponekad pomislim kako roditelji više poštovanja zapravo daju meni, nego ja njima; pravo slovenski smo ravnopravni, no ipak sam rad da poslušam njihovo bogato iskustvo sve dok su živi. Inteligencija je odličan alat, ali apstraktno mišljenje, mada je moćnije, ponekad ne može da se ogleda sa proživljenim, realnim. Mentori u poeziji dvadeset prvog veka su i više nego smešni.
Zamislite Njegoša ili Crnjanskog na pesničkoj radionici. Da, Njegoš je dakako imao svagda dragog nastavnika Simu Milutinovića Sarajliju, ali ne i polupismeno zvocalo nad glavom. Danas se poezija i pesničke škole zasnivaju na manirizmu i istovetnosti.
Osećam u sebi razliku, i pravim je. Ništa ne silim. Igram se jezikom, za razliku od većine pesnika. Poeziju cenim po tome da li je lako prevodiva na strani jezik – ako jeste, onda to nije poezija ili je jako loša. Trudim se da izvučem maksimum svoga jezika. Ja sam imao dosta Sarajlija sa sobom i večno ću biti zahvalan za sve, od nastavnika u školi, do kafanskih ljudi, od univerzitetskih profesora do prostih seljaka, a najviše sam zahvalan roditeljima.
Kakvo je za tebe Arilje?
Za mene je Arilje najlepša varoš na svetu. Ipak mislim da smo, kao zemlja i svet, propali kulturno. I svud se oseća. Hvala Bogu, kad nema više Haustora i svirki, bar imamo Arlem, a gde bismo više? Arlem i Rzav, dovoljno za sreću.
Šta nedostaje tebi u Arilju?
Nedostaje mi mesto gde mogu da sviram i slušam kvalitetnu muziku, gde mogu izaći a da ljudi ne zveraju u mene. Nedostaje nam pozorište. Nedostaju nam lepo ponašanje i uljudnost, ona iskrena. Osmeha nam treba, a svi samo snatre o novcu. Letos sam čuo mlade momke kako komentarišu automobil jednog hladnjačara. 80.000€ i dive mu se.
Oni nisu normalni. Zdravi i pravi, a zanose se takvim glupostima. Ja ne znam šta bih sa tim novcem. Verovatno bih prodao taj automobil, kupio jugića ili fiću, a ostalo razdao porodici, prijateljima i ljudima u nuždi. Lažem, zadržao bih od toga 4.000€ za dve gitare koje želim da kupim i 1.000€ za kvalitetnu žurku. A ostalo nek ide dovraga.
Koja su ti mesta omiljena u Arilju?
Svitac, poslednje utočište dobre muzike, ne samo rokenrola, već svih drugih žanrova. Volim biblioteku i crkvu jer su pune sunca. Volim i ovaj naš nepostojeći trg, Rzav, od Uskog vira do Urjaka, pečurke na visećem mostu. Klokoč, jer ko na brdu ak i malo stoji… Omiljena mesta su mi, možda, u ljudima. Kad sam s njima mesta nisu važna; ima ljudi, i dalje.
Pored poezije na koje još načine izražavaš sebe?
Muzikom, najviše.
Tu su gluma i neki vidovi likovne umetnosti, ali nju više razumem i osećam. Užasno slikam, no uprkos tome imam odlično oko za lepo i smisla za raspored stvari na likovnim delima, proizvodima, plakatima. Sve je to, ipak, nedovoljno da bi se pričalo o nečemu ozbiljnijem.
Muzika me ispunjava, mislim da tu imam mnogo dati, od muzike same, do teksta i nastupa. Kažu da sam odličan šoumen, ali me i to malo nervira, jer ne želim svojim egoizmom da pomutim lepotu umetnosti i zaklonim je iza svog lika.
Dobro vladam scenom i zaista jesam samoljubiv, što nije toliko opasno kada se uzme u obzir koliko volim sve ljude oko sebe i dajem im se. Ipak želim da muzika ima prvo mesto kad sviram, a ne ja.
Glumim kad mogu, jako volim glumu, jedino što me od nje odbija jeste izvesna okolnost da uvek zaboravljam tekst i improvizujem, a to nije pošteno prema kolegama (smeh).
Šta bi savetovao mladima koji imaju želju da pišu?
Prvo mladom čoveku, kao i sebi želim da nađe radost i ljubav, u sebi ako nema gde drugde. Za mlade ovo i radim, naravno, i ta stare, ali mladima želim sve da ostavim, neki lepši svet od onog na koji sam ja došao. Neka pišu, a još pre – neka čitaju. A ako žele ozbiljno time da se bave, nek se spremaju na razboj sa Bogom i đavolom (smeh).
Šalim se, naravno, ali ima istine u svemu tome. Pisati, zaista pisati, ili bilo šta raditi kako treba nije uvek lako, ali je uvek lepo. Oseti čovek talenat u sebi i oseti koliko može. To je vrlo važno, nikad se ne zanositi, ali nadati se i sanjati – da. To se mora!
Stvaranje je veliki dar, ali i rad. Vidim da sad mnogi pisanje shvataju kao psihoterapiju, pa zato imamo sve više bolesnika i na književnoj sceni.
Neurostenija lečena pisanjem nek ostane u fioci. Jedno je bolest, a drugo su najlepši i najstrašniji ponori ljudske duše. Dakle, da ja ne zvučim kao blesan, pišite, čitajte, volite lepo, snažno i nežno. Slušajte dobru muziku, gledajte filmove i kad možete, do pozorišta. I prirode, dosta prirode i Sunca, to je poezija.
PESME
III
Ne tražim izlizane fraze,
Salonske igrarije, još manje poeziju strojeva, soc detinjarije
Dušebrižne svinjarije
I dosadne, kao ove – rime
Niti bih slobodu stiha,
U čoveku bez slobode
Ni modernost bez duše,
Ni kurve, ni ljigave tmuše
Dosta mi je u svemu, odrona,
Šuše ljudske
Ne, ja ne želim vekovita vođa,
Na barikade
Na puške
Na gotovs
Mene da stroji dok u hladu,
Zaklonjen činom leži
Ali tražim, u mimikriji, izgubljeno, nešto slično
Tražim reči koje će stvoriti Čoveka
U ime Oca i Sina
Tražim reči
I Svetoga Duha
Koje će promeniti svet
IV
O, kako sam voleo
U dve jeseni, dva deteta
Što sad su dve žene
Gde li su i kako li su sad?
Katkad negde čujem
I bude mi krivo, lajao bih na sebe
Što nisam umeo bolje
Ovako mlad, u sili stradam, vekovečan
Sve što ljubio sam, sve to me danas juri, a ja ga u žurnoj litaniji volim;
Sve što ljubio sam i danas bih branio životom, prsima golim
Gde li su i kako li su sad?
Ne napušta me ovo pitanje, ma ni zuba mi
Obeliti ne da, ni zalogaja sklopiti pod
sitnim hlebom i ovim krupnim, ćudljivim nebom
Malo je tužno, i srećno, jeste
Jesen, kad se svod, ko zvezda, zaplavi,
Krvavo i zlatno, sunce se sa lišćem
Obgrljeno tvorcu sete klanja
A ja sav sretan od nemira nekud budalesam
Ni mati, ni sestra, ni stari mi otac
Ne zna gde sam
A mene negde daleko,
Široko, široko, i duboko
Čelo neveselo boli, u vatri
I bolan sam.
te ga uronim u ruke,
Na grudi ga ženi divnoj prislonim
I ona kaže kako me voli
Smiri se, čelo! Ja sanjiv vratim, veran, tu reč
Ne što mogu, ne što smeram ili želim, sama mi se otme
Moja reč ne služi meni
Moja reč je žrtva ženi,
Tako je kod pesnika.
A sve ostalo, pa i te reči, gatke i skaske,
Kojima ih u zlato kitim,
Nekome da izmami osmeh ili prihvati suzu, bio bi mome prahu dar i vatru bi iz tog praha dužio
Volim, nevezan ničim, i sebe se bojim,
Ovako blesav, ali drag sam biću mome, jer svima sam drag, kao nekad dete kad sam bio mio
Milovanja tražim, zagrljaj, bar jedan trag, za ovaj svet u meni
Dalek i tuđ
Da nisam sam.
Želim da me nečije ruke, kao straže traže
I sramota je što ovoliki čovek pita, neka te straže budu nežne i neutešne, i da me grle,
Svu noć da me grle, od dobrote i čedne slasti. I ja ću toj prethodnici, njenim psima, pred noge pasti
I tako, i tako, u krug, nek me nađe ta straža, u milosti, te ruke i usne, kao dete da me ljube
Dosta mi je da budem čovek,
Jada to je dalo.
Ko kani biti čovekom, oduvek se znalo,
Nek zaboravi sebe, prvo ljubav za drugog i čojstvo neka, pa tek onda ljubav za sebe, telesinu svoju, i dušu u predvečerju.
Ne mogu, Oče i Majko, ja skidam masku časna čoveka.
U ovu jesen hoću da budem dete
O, znaću ja da volim opet, samo ne znam kad,
Kao vatra Rusa iz zime, čuće se moje ime, da puškara, no ovaj put na radost
I sav sretan od nemira nekud budalesam
Ni mati, ni sestra, ni stari mi otac
Ne zna gde sam
Želim u večnosti, bar jednom da se predam,
Za svagda – da ljubim
Gde li su i kako li su sad?
Ljubljene moje, kako li su sad?
Oblak ni u čemu
U ovom delu vasione tako se smatra
pola slast, pola sam vatra
ništa me divno ne boli
i moje su ruke skršteno ništa.
u ovom poretku ticanja ničeg za me nema
u vatri svoje krvi kupam
tuđa čudovišta.
zimi katkad prene
duh plačan;
leden umrtvi mene.
oči moje prazne veđama igraju sene
zlo slovenskim smehom teram
punskim očima
divne li žene.
po veđama igraju seni
nešto se tužno nastanilo u meni.
foto: Promo_sumatra
Biografija:
Dimitrije Popović – Student književnosti, rođen u Arilju. Dobitnik je nekolikih značajnih priznanja za književni rad. To nije važno.
Rođen u Arilju, živi u Beogradu, gde stvara muziku i poeziju. Nada se da će doneti proleće u umetnost, a ni jesen nije tako loša, ko je ume.