Želje su krive

Kad si sa svojih brda otišla
volela si štikle,
al tvoje noge na opanke navikle
uvek srce tamo vuku.

I dok pružaš ruku
nekom gradskom liku
i sedaš u njegova skupa kola
ti se uvek setiš
onog vola
što zvonom oko svoga vrata
prtinu pravi za sanke
koje uz dečiji žagor
za njim škripe.

Grudi ti kipe
dok srčeš ledene koktele,
a noći uzavrele
pokrile zvezde tvoga zavičaja.

Nikad takve pomrčine
ni mesečine
pod svetlima
videti nećeš
ni sama ne znaš kuda se krećeš
i gde te to sve vodi.

A maštala si o nekoj
slobodi
uz stado koje
bezbrižno pase.
Htela si buku i mase
nisi znala da postoje
rase,
jer tamo ste svi bili
ljudi.

Alarm te budi.
Autobus hvataš
dok se laktaš
i šipku tražiš.
Sutra opet to isto radiš
i čekaš neke srećne dane
a oni su bili lane
i preklane
na onim livadama punim žita,
u prašini dreša
dok snoplje drešiš.

Kako si mogla tako da pogrešiš,
stalno se pitaš
samo nenadića
možeš da čitaš
jer s dorotejom tamo se vratiš.
Opet patiš…

I uvek čuješ huk rzava
kad snegovi se tope
jer tvoje stope
sve manje imaju traga.

Više ne voliš ni splavove
ni lavove
ni supermarkete
ni biblioteke…
sve počinje da te smara
i ta jara
što iz prokletog asfalta bije
počinje da boli
a tamo se voli!

Na tim livadama punim nektara
pčele prašnike ližu,
dok kosci seno na rogadžu dižu,
a u debelom hladu stoletnog hrasta,
na belom čaršafu
doručak čeka
oseća se miris proje i toplog mleka
dok nebo se pretvara
u more.

A ove tvoje gradske zore
čemu se dive?
Želje su krive.

Biljana Đurić Golubović

Foto: Brana Lučić

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

sr_RSSerbian