Videla je Mir.

Beše proleće početkom 60-ih godina prošloga veka. U Grivskoj, selu nadomak Arilja, održavala se igranka. U to vreme bila je to velika manifestacija, skoro kao vikend na obližnjim splavovima.

Moja baba Ljiljana je bila devojka za udaju, zaručena, i to ni manje ni više, nego za momka koji je bio ponos meštana. Vojno lice, zlatni dečko od karijere sa stanom u Beogradu. Ne, to nije bio moj deda. Ne, ne, jer ja sada ne bih živeo u iznajmljenoj gajbi.

Moj deda Vidomir je došao iz Radobuđe, susednog sela. Peške,10-ak kilometara kroz šumu. BOS!

Majka mi reče da nije imao novaca za opanke. Kad je došao, svi ga pogledaše kao da nije normalan. Ne i moja baba, koja nije znala šta se dešava, kada je deda počeo da obilazi oko nje. Nije ni zlatni dečko, sve dok nije shvatio da se baba osmehuje i daje pozitivne vibracije Tom Sojeru.


Epilog: Vidomir oženi Ljiljanu, izrodiše šestoro dece i živeše srećno u ljubavi i siromaštvu dok ih smrt ne rastavi i ponovo sastavi. Vojnik ode na službu u Beograd, a babe se odreče cela familija. No elem, krenuo ja danas na Adu a kod Sajma uđe kontrola i ja kulturno izađoh. Krenuh peške, ali posle dva minuta japanka mi puče: Odslužile Tomi. Ni napred ni nazad. Grmim u sebi kao Sveti Ilija. Međutim, setih se dede i stavih japanke pod ruku i polako napred, bos! Dvadeset minuta po vrelom asfaltu, sa smeškom na licu i uz zvižduk pesme. Smeškaše se devojke i žene koje sam sretao u prolazu. Stigoh, okupah se i osunčah malo. Babu našao nisam, ali sam se slatko ismejao i setio lepe porodične priče.
Vlade Tomić

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

sr_RSSerbian