Radobuđa

Ja, po dedi majčinom ocu Vladu Saviću, dolazim iz plemena Drobnjaka iz Crne Gore. Znam to, jer tako piše u rodoslovu, koji je okačen na zid velike sobe u kojoj se slavio Đurđevdan, dok je deda bio živ. Ti Drobnjaci su eto, iz nekog razloga, odabrali da dođu baš u Radobuđu.

Prvo je došao Sava, a potom se i njegova deca oženiše tu, od kojih Petrova deca, Jovan, Stevan i Mitar, učiniše isto i tako kroz vekove i generacije, vezanost za drobnjačko pleme, preko mog dede, došla je i do mene. Deda Vlade i baba Danica nisu imali muške dece, ali su svoje tri ćerke, da li svojom zemljom, ili nečim drugim, privoleli da se uvek vraćaju u Radobuđu sa svojim muževima i decom.

Mene su privolela sećanja. Sećanja koja su oivičena ogradom dvorišta, gde se na malom parčetu zemlje, najčešće za stolom ispod stare jabuke, događao život jednog sela.
Ne znam kakav je život živela ta moja Radobuđa, van našeg dvorišta, možda težak, turoban i pust, ali činilo se tada, da je Radobuđa najsrećnija u našem dvorištu.

Činilo mi se tada, da je to zbog toga, što je naša kuća prva posle velikih uzbrdica pa je postala mali hram zahvalnosti za sve one koji bi peške kretali iz Luke ili čak iz grada i koji bi se u dvorištu okrepili hladnom vodom sa poljske česme i kockom šećera, ali i zbog toga, što je naša šupa bila otkupna stanica za maline, pa je dvorište bilo mesto koje je obećavalo nagradu za veliki trud.

Dobro i bogato se živelo tada. Ali naše bogatstvo se nije ogledalo u velikoj kući sa mnogo soba, mnogo kreveta, sa kupatilom, automobilima, televizorima, telefonom ili hranom iz prodavnice. Naše se bogatstvo ogledalo u oskudici koju smo pretvarali u najbezbrižnija i najvrednija sećanja koja i danas služe kao svedočanstvo neprolaznih dragocenosti.

Spavalo se u dve sobe, kuhinjici, podrumu i šatoru, na patosu, serdžadi. Deda i baba su najgore prolazili jer su spavali u podrumu, a mi deca najbolje, jer smo dobijali šator, ili ako je zemlja bila mokra od letnje kiše, dali bi nam jedan krevet za nas tri i tri stolice da nam noge ne vise, jer smo spavali po strani.

U selo se išlo pešaka ili se stopiralo, a dedi je petkom sa Sokolom trebalo po nekoliko sati do grada, ali i to je imalo svoje prednosti, jer je Soko bio pametan konj, koji je odlično znao put, pa bi deda mogao da drema. Možda i najveća radost za nas decu bi bila, kad bi neko spazio da se deda sa konjem približava dvorištu, pa bi rekao “Eno ga deda, požurite”. To bi značilo da bi nas tri uz vrisku jurile kroz malinjak, preskakale ogradu, da dočekamo dedu, koji bi nas vozio nekih 200 metara na konjskoj zaprezi, do zadnjeg dvorišnog ulaza koji je vodio do štale.

Narandžasto pravougaono korito, jedan crni bojler okačen na banderu usred malinjaka i stepenice za sprat poslužile su za kupanje, a upotreba poljskog WC-a naplaćivale smo sestre i ja, sa 30 para malu nuždu i 50 veliku. Sećam se da je najbolji platiša bio deda, a da se moja majka stalno bunila jer je nekad morala da plati cela 2 dinara, što je tada bilo mnogo.

Senke prolaznika u dvorištu, koje bi se pojavile na plafonu male sobice za nas tri unuke bile su televizor, dok za starije to bi bila crvena sardžada koja bi posle predaje malina postajala prava mala pozornica na kojoj smo po pristupačnoj ceni, nastupale nas tri.

Babina pogača je nešto što mi je zadavalo najviše bola i radosti u isti mah. Bola jer nisam mogla da dočekam da se testo ohladi, pa bih držala vruću koru u ustima, bez namere da ispljunem, makar se sva ispekla i radosti jer kad se metne kriška domaćeg sira u krajku, to bude najlepše jelo.

Pored naše veliko-brojne porodice: babine tri ćerke o kojima je ona uvek govorila sa ponosom jer su bile odlični đaci i dobra deca, tri zeta za koje je ponekad govorila da ih voli više od svoje dece, petoro unučadi, dva zeta od moje dve sestre i petoro praunučića, sećanja u našem dvorištu obeležili su i meštani sela.

Najvažniji je bio deda Mišo. Tada nisam znala zašto je toliko važan ali znala sam da ga mama mnogo voli, i to se videlo u načinu na kojim bi mu se obraćala sa nadimkom “Čiko”. Kada bi se Čiko pojavio, onaj ko bi sedeo u gornjem kraju za stolom ispod stare jabuke, ustajao bi da Čiko sedne, a mama i tetke bi ostavljale sve što su do tada radile, kako bi ga poslužile. Sa dedom bi on vodio neke važne seoske razgovore, a sa mnom razgovore koji su me mnogo nervirali, jer je uvek pričao kako bolje zna engleski od mene, a kasnije sam saznala da on nije znao ni reči engleskog, što me je dodatno naljutilo. Toliko ubeđivanja ni oko čega.

Nama deci najsmešniji je bio Đele jer je voleo da se igra sa nama, a kad bismo videli da dolazi Srećko golfom pravo u dvorište, pomislile bismo da je to što je policajac jako važno i hrabro. On čak nije ni bio policajac, nego vatrogasac, ali nama je to bilo isto.

Najsnažniji za nas tri bio je moj stric Slave, jer je mogao da ponese mnogo praznih gajbica i da održi ravnotežu da one ne padnu, dok nam je Nešo bio najbolji.

Najviše bismo se ponosile, kad bi čika Dragan i Spasoje prošli traktorom pored kuće, a mi naučile da dignemo ruku i da se javimo, a oni svirnuli u znak otpozdravljanja.

Od žena iz sela, sećam se samo Čikove žene Slave i ćerke Milene koju smo zvali Mimi, jer su one bile jedine žene koje sam viđala u dvorištu. Ostale bi prolazile pored dvorišta, putem kad bi terale stoku i nakratko preko ograde popričale sa babom. Nisam ih razlikovala jer su sve bile slično obučene, sa suknjom ispod kolena, u bluzama, ubrađene maramom i u opancima, i sve bi uvek zauzimale istu pozu dok bi pričale sa babom preko ograde, držeći jednu ruku zavučenu u otvor od bluze.

Dvorište je uvek bilo živo i uvek je u njemu neko rastao. Igre koje smo izmislile nas tri, nasledili su mlađi brat i sestra i petoro praunučića. Sardžade, jastuci i delovi nameštaja se i danas iznose u dvorište, a gajbice i dalje služe kao materijal za bunker i klopka za ptice. I danas se, za stolom u dvorištu, prepričavaju anegdote koje su obeležile naše odrastanje.

Prva se rodila Jelena, koja je umesto kokoška, govorila „totošta“ a na svako pitanje odgovarala sa: „možda hoću, možda neću“. Ta moja sestra Jelena jednog leta, dok je još bila mala, toliko se drala, da niko nije mogao da bere maline, pa ju je moj tata hipnotisao govoreći da su joj kapci teški, da joj se spava, pa je konačno i zaspala. Ana se prva udala, u 17. godini, pa je time šokirala celu rodbinu, a ja sam imala kokošku Pevku koju sam vodila na povodcu kao da je pas. Marko je ostao upamćen jer je toliko plakao ljuteći se na babu, što mu je rekla “ Mile lepo jedi”, i koji je hteo da joj nešto odgovori, pa su mu „cela tri parčeta pite ispala iz usta“. Duca je bila najsmešnija, jer je imala svoj izmišljeni karate zahvat zvani „gromusica“ i neiscrpne razgovore sa njenom „najboljom drugaricom“, „koja“ je, igrom slučaja, „bila“, niko drugi nego moj tata, koji je za nju izmišljao najneverovatnije priče koje je Duca volela.

Potom su Matija, Lana, Arsenije, Emilija i Bogdan u tom našem dvorištu stvarali svoja sećanja i anegdote, o kojima danas sve manje svedočim. Deda više nije među nama, baba je na boljem mestu na kome i dalje priča iste priče o tri ćerke koje su bile najbolji đaci, a ja, iako sam ostala babina „Lalka“- ja sam odrasla. Idem ja gore, kad dođem iz Beograda. I dalje je dvorište živo i beru se maline. Staru jabuku zamenila je loza, a sto je i dalje na istom mestu. Za tim stolom i dalje sede članovi porodice Savić, nekako tužniji i svesniji drugačije stvarnosti.

Tužniji što će dvorište možda ostati prazno, a svesniji, jer sada vidimo neprocenjivost bogatstva koje imamo. Ne, nisu to automobili koje vozimo, ni mobilni telefoni, ni nova tetkina kuća u dvorištu, ni dobra cena maline, ni televizor, ni radio sa razglasom… i dalje su to sećanja, zbog kojih ipak poželim da jednog dana imam dovoljno novca da popravim stari krov, zamenim prozore, napravim pravi WC, unesem novi nameštaj i ostanem gore, da dvorište ipak ne ostane prazno. Jer treba negovati sećanja i Radobuđu.

Jasmina Dimitrijević

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

sr_RSSerbian