Nebeski navigatori


Priča za moje unuke i ostalu decu koja umeju da maštaju
Kada sam bio mali i patio za majkom i ocem koji su me često ostavljali kod svojih roditelja, u Grbovićima kod Arilja, moj deda me smirivao i govorio:

„Sačekaj, kada sunce zađe za brdo, a mesec se pojavi na nebu, ja ću da poručim zvezdonoscima, da oni za tebe nađu zlatnu detelinu sa četiri lupe umesto listova, s kojima ti možeš da u bilo koje vreme pogledaš gde su tvoji roditelji….“
!A ko su to zvezdonosci?“, gledao sam dedu pravo u oči, brišući svoje suze.
„Vidiš moj dečače, oni takvoj dobroj deci kao sto si ti, pomažu da oteraju strah i teskobu… „
„Deda, a zašto ih zovu zvezdonoscami?“, nisam se predavao.
!Zato, zato…“, i počeo je da čupa svoj brk i da češe glavu, „zato što oni pokazuju, zato što traže tvoju zlatnu detelinu sa lupama…, zato što zvezde predaju njima deo svoje zvezdane prašine i oni u svojim letećim čamcima lete pravo ka nama…“
„A kakvu im prašinu daju? „
„Kada Sunce ode za brdo i izađe Mesec, ja ću ti pokazati, ali o tome ne smeš nikome da govoriš inače se neće pojaviti.“

Naravno, ja nisam mogao da dočekam taj moment kada će, već jednom, da sunce ode za veliko brdo zvano Klokoč iznad Arilja (čija su svetla treperila u noći i mamila nekim mirom koji se širio od crkve Svetog Ahilija) i da se na nebu pojavi mesec. Baki takođe nisam davao mira, ali ona je bila zauzeta poslovima na imanju i oko kuće, a usput je spremala večeru za radnike, kosce ili žeteoce, šta se već radilo, ujaka ,dedu i mene i bila je veoma podozriva zašto je ja požurujem. I ona i ja smo znali da posle večere mene čeka zubna četkica, pidžama i put u krevet. Deda se pretvarao da on ništa ne zna i nije požurivao baku, on je polako zavijao svoju cigaru s duvanom iz Hercegovine koji sam ja voleo da mirišem.
Kada je večera bila gotova, sunce je odavno otišlo za veliko brdo, počeo sam dedi da dajem razne znake i da mu pokazujem na nebo, na kome je jedna od zvezda počela da žmirka, ali mesec još nisam uspeo da vidim… Deda je polako završavao svoju večeru, ne obraćajući na mene pažnju, što me je veoma nerviralo i praktično dovodilo do suza. U jednom momentu, kada je baka ponovo davala do znanja da je moja sledeća obaveza da idem u krevet, ja sam došao do dede i uzeo ga za ruku:
„Molim te, obećao si mi…“
Deda je navodno nezadovoljan, ustao i izašao na terasu i pažljivo pogledao u nebo. Već je bio sumrak.
„Nema meseca, sinak, sutra ćemo da probamo.“
„Ne sutra, hoću sada, hoću da zvezdonosci nađu detelinu sa lupama umesto listova, hoću da vidim mamu i tatu…“
„Opet bajke izmišljaš“, strogo je prebacila baka dedi, „prestani da ga obmanjuješ i odvedi ga u krevet“.
„Neću da spavam! Hoću da čekam zvezdonosce, deda, Ti si mi obećao…“
Deda je ustao i zapalio svoju “Hercegovinu”! Ajde , idemo…“

Baka se prekrstila i rekla nešto sebi u bradu, a ja sam veselo trčkarao za dedom, koji je otvorio vrata od vajata i izašao u dvorište.
„Evo ga, evo ga mesec!“, radosno sam povikao a deda se nasmejao.
„Tiho, tiho, ne sme niko da čuje, inače ništa nećemo uraditi“.
Seli smo pod veliku, staru jabuku u dubini dvorišta i deda je pažljivo počeo da gleda u nebo. Ja sam zurio tamo gde i on ali nikakvih zvezdonosaca nisam ni video ni čuo.
„Deda…“
„Pssssssst…“ ,i stavio prst na usta, „ne pričaj ništa, inače se ništa neće desiti!“ Uzeo me je za ruku i pokazao na krošnju drveta: tamo je nešto počelo da svetluca, zasijalo je, pa se ugasilo, zasvetlelo, ugasilo, jedan, dva, tri, nekoliko njih, mnogo njih. Nešto je letelo i treptalo u vazduhu…
„Deda, deda …“
„Pssst!“, opet će deda, „to su ONI!“
„A gde su zvezdonosci, deda?“, Razočarano i sa strahom sam ga stiskao za ruku.
„To su svici, maleni moj, oni su izvidnica zvezdonosaca, ali zvezdonosce ne možemo da vidimo, verovatno si pričao babi i oni su sad za nas postali nevidljivi…“
„Nisam ja ništa pričao baki…“ , no on mi nije dao da govorim, „polako ih gledaj i ne diraj ih, oni traže tvoju zlatnu detelinu sa lupom… „
Naravno da sam ja očekivao drugi prizor sa letećim zvezdonoscima i raznim instrumentima za traženje deteline sa zlatnom lupom, koja bi mi pomogla da vidim moje roditelje …

Milan M. Pajević

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

sr_RSSerbian