Moje najveće batine u životu, ili zašto nismo igrali finale u Čileu

 

Eh, taj fudbal… Završi se i ovo svetsko fudbalsko prvenstvo. Gledali smo ga, što u ”Libertiju”, što po komšiluku uz ‘ladno pivo. I fudbal je kao najvažnija, najsporednija stvar na svetu bacio u zasenak i suše i poplave i tornada, pijavice, grad veliki kao jaja koji je omlatio letinu i sve na šta je nailazio i ostale događaje koje su nam servirali u pauzama televizijskih prenosa. Tako smo nevoljno pratili šta se dešava na jugoistočnim granicama Ukrajine, nesretnim Palestincima u sektoru Gaze, građanskim ratovima u Libiji i Siriji i nadolazećim talasima nesrećnika koji su bežali iz ratom zahvaćenih područja.

A Ariljci vole fudbal, i to još od pre onog drugog velikog rata. I nekako im krivo što se kultna serija ”Više od igre” snimala 33 kilometra uzvodno Moravicom, u Ivanjici a ne u Arilju. Na sahrani Bata – ”Kaplara” Popovića, nastavnika muzičkog vaspitanja i čoveka koji je makar meni približio klasičnu muziku i pri tom prekrasno svirao violinu, iz govora koji je održao čika Miketa, saznao sam da je Bata ”Kaplar” bio i Bata ”Strela”, nezadrživo levo krilo, ne samo Ariljske ”Budućnosti” nego i Užičke ”Slobode” … Na drugom krilu, u pomenutoj priči, igrao je Vanja Kozlov. Mišo Đonović je tada bio poletarac, ali se smatrao njihovim naslednikom. Valjalo bi da neko ko pamti, a vidi sebe u nekom delu priče, kao Tile Davidović recimo, zvezda sredine šezdesetih, dopiše ovu listu uzvodno i nizvodno, što bi rekli ribolovci sa Rzava …

Elem, ovaj mundijal i serija tekstova uoči, za vreme i posle poslednjeg, u Brazilu, podsetile su me ”na moje prvo svetsko prvenstvo u fudbalu ”i na jedan davni događaj koji se desio u dubokoj noći, kada je reprezentacija Jugoslavije igrala sa Zapadnom Nemačkom utakmicu za polufinale svetskog šampionata u Čileu, daleke 1962. godine. Moji otac i majka su bili učitelji u Virovu, od čije škole do centra Arilja ima tačno 7 kilometara. Lično provereno u bezbroj pokušaja. Imali smo u kući jedini radio prijemnik u selu, mislim da se zvao ”Tesla”, sa svemirskim zelenim magičnim okom, koji je za mene, dečaka od 10 godina bio velika zagonetka. A u ”Politici” koju je s vremena na vreme dobri poslužitelj Milutin Todorović kupovao kod Dumbela u ariljskoj čaršiji i donosio, neponovljivi čika Ljubiša Vukadinović pisao je epske reportaže o podvizima naše reprezentacije na čelu sa ”belim kraljem fudbala” legendarnim Dragoslavom Šekularcem. Pomenute noći se u velikoj kuhinji učiteljskog stana koji je bio u sastavu škole, skupilo 10-15 najvećih zaljubljenika u najsporedniju stvar na svetu, toliko ih je otprilike ostalo napolju i oni su okupirali terasu i prostor ispred otvorenog prozora, sedeći pod procvalom lipom u vreloj letnjoj noći. Nije bilo šanse da odem na spavanje i na navaljivanje uglednih seoskih domaćina, moja majka je nevoljno popustila, ljuta i besna što se njena nije ispoštovala. U kuhinji se igrao tablić u paru i šah na dve table. Slušao se Radio Beograd i s nestrpljenjem iščekivalo javljanje spikera koji je svakih 15 minuta komentarisao tok utakmice. I kad se u već očekivali produžeci pa možda i penali, jer je do završetka utakmice ostalo još nekoliko minuta, prekinuo se program! Neprevaziđeni glas harizmatičnog Radivoja Markovića je izleteo iz kutije a zeleno oko se raširilo, i taj glas, zapravo grcajući jecaj se pretvorio u pobednički jauk – POBEDILI SMO ! Jugoslavija je pobedila golom Perice Radakovića koji je kao furija sa glavom umotanom zavojima u belu čalmu, naleteo na povratnu loptu Milana Galića i smestio je iza leđa nemačkog golmana! Utakmica je završena, Jugoslavija je u polufinalu!

Nastala je neopisiva dreka i dranje u kuhinji, na terasi i pod lipom u školskom dvorištu, a legendarni Radivoje je pričao ili zapevao i dalje, pominjao Rajka Mitića i njegovu čalmu na glavi nekim drugim povodom. Odjekivao je taj baršunasti, egzaltirani glas na terasi i pod lipom u školskom dvorištu u vreloj letnjoj noći koja se bližila jutru … A onda je među tu svetinu i oblak duvanskog dima uletela moja majka kao tajfun, ščepala me ispred radio aparata marke ”Tesla”, u čije sam magično oko i dalje zurio i počela da mlati oklagijom (i danas se pitam otkud joj se samo nađe) i na očigled zatečene i zapanjene muške populacije i mog nesrećnog oca koji nije mogao ili nije smeo da joj se suprotstavi, odvukla vukući za kosu i mlateći usput u tminu mračne sobe, koja je samo vratima bila odvojena od kuhinje… Bile su to najstrašnije batine koje sam dobio od jednog roditelja u životu, nije da ih nije bilo … Ali ove me nisu bolele i od kojih nisam plakao. Ako sam i pustio suzu, to je bilo od radosti i sreće koju je doneo potresan glas Radivoja Markovića.

Tok polufinala sa Česima se nije slušao organizovano ni u stanu ni pod lipom, i to mi nije slutilo na dobro. Ujutro, posle polufinalne utakmice, otac mi je rekao da smo izgubili od Čeha i da nećemo igrati u finalu. Tad sam zaplakao, duboko ubeđen da je uzrok tom porazu moja majka i njena zabrana da se ”nevaspitani narod neće noću skupljati u njenom stanu i dvorištu”. Istrpeo bih, uveren sam, još veće batine i nepravdu, samo da smo igrali u finalu. A tamo, šta bude. Mada, kako su Virovčani govorili: ”Brazil nije više ono što su bili u Švedskoj, a inače su nam mušterije od Montevidea …”

Šteta što nisu više ta vremena, niti je to više taj fudbal. A ruku na srce, nema ni Radivoja, ni Ljubiše, ni Perice Radakovića, a ni mog oca. A od pre nekog vremena i još jedne legende Jugoslovenskog fudbala, čuvene devetke ove reprezentacije i centarfora „Partizana“ iz šezdesetih, Milana Galića.

I ova priča je u njihovu čast, i čast svih fudbalera Ariljske ”Budućnosti” kojih više nema.

Milan M. Pajević

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

sr_RSSerbian