Mlađen i Ljubinka

visoka

U selu Visoka, kad se krene sa Obrežaka prema Banji, na Aleksića stjeni, nad živopisnim kanjonom, ugnjezdila se kuća Mlađenova.
Stara, u belo okrečena, prekrivena maćanskom pločom, uvek me, kada bih prolazio, mamila i privlačila. Prozori, oni starinski sa pregradama; ulazna vrata uvek blistavo ofarbana, uređena brežuljkasta avlija i mala terasa, su jasno davali do znanja da tu žive neka dobra čeljad.
Mlađena i njegovu suprugu Ĺjubinku upoznao sam pre desetak godina, kada sam, vodeći novinare i snimatelje RTS-a, koji behu zainteresovani da snime Kanjon visočke banje, njene bazene-kupatila, ali i kamenu tvrđavu “Golubnjak” koja se nalazi baš iznad Mlađenove kuće.
Mlađen, tada osamdesetogodišnjak, vitalan, visok, koščat gorštak; lica namreškanog dubokim borama, odmerene reči, čkiljavog pogleda, sa šajkačom i u singavim vunenom puloveru, odavao je sliku pravog srpskog domaćina.

Ljubinka, nekoliko godina mlađa od Mlađena – vitalna, lepo odevena i uredna

 bakica brzih ruku, nas je posluživala kafom, slatkim od jagoda i žestokom prepečenicom.
Dragan Bosnić, poznati fotograf i pisac će, nekoliko godina kasnije, ovekovečiti baka-Ljubinku, obelodanivši njenu fotografiju na pendžeru njene kuće, u veoma obimnoj monografiji – “Čudesna Srbija”.
Retko kada sam kasnije, silazeći u Banju kod mog pajtosa Vula, odbio da svratim kod Mlađena i Ljubinke, na kafu, rakiju i da popričamo. Mlađo beše pamtljiv i voljaše da kazuje o dalekim, teškim i zlim vremenima, a ja mu bejah pažljiv slušalac. Preživljavao je, uz puno rada, gajeći malinu, povrće, čuvajući ovce, tu na posnoj zemlji i čolopeku, ali, iako bolešljiv, bio zadovoljan doživevši duboku starost.
Uvek vedar, spremam na šalu, često bi sa kultivom, a katkad i peške došapeljao do Jarove krčme na pivo.
Tu bi, okupljenima, pričao životne dogodovštine iz davne prošlosti. U smiraj dana bi se vraćao kući da pripomogne Ljubinki, koju je veoma voleo i poštovao, da namiri stoku i piljež.
Često bi se njih dvoje, obično bi to bilo petkom, o praznicima ili vašaru, pojavljivali u Čaršiji. Kupili bi nešto neophodnih sitnica, jer prodavnica, gore u njihovim brdima, odavno ne radi; doručkovali bi malo piletine, popili piće kod Mife i vraćali se svojoj lepoj, toploj kućici.
Taj dobroćudni gorštak – Mlađo sa stijene – kako ga je zvala Majorica se, pre godinu dana, odselio u neka druga prostranstva, prizvavši, nekoliko meseci kasnije, svoju Ĺjubinku.
Neka je večno sećanje na njih.

Momčilo Dimitrijević

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

sr_RSSerbian