Intervju -Vasilije Krupniković, autor knjige Zaokret Sudbine


Krupniković Vasilije rođen je 1954. godine u Arilju, gde je završio osnovnu školu, dok je gimnazijske dane proveo u Užičkoj Požegi.


Za vreme studija na Pravnom fakultetu u Beogradu piše aforizme i kratke priče. Prvi roman ”Korak govori sve” objavio je 2015. godine.
Živi i radi u Beogradu.


1.Vaso, poslednji put smo se sretali u Arilju pre dvadesetak godina, dok si obavljao poslove stečajnog upravnika u Industriji trikotaže. Izgleda, da se od tada, mnogo toga promenilo u tvom životu. Između ostalog, mali broj ariljaca zna da se baviš pisanjem. Jeli u pitanju tvoja skromnost, ili naše neznanje?

U vezi sa prvim ostavljam dve mogućnosti. Ili čaršija slabo čita,  ili što je bliže istini bira bolja pisanija od onih koja nudim.Ovo je ipak manje od odgovora. Svako od nas je poseban i niko nije kao onaj drugi. Kao slučajni svedoci života, ljudi odu sa ovog sveta bez svesti o tome da su jedni o drugima tako malo znali.

Iskren je odgovor na pritanje zašto pišem. Ako ne izlazi iz okvira skromnosti, dopunio ga za još  jedan viši stepen iskrenosti: Mi prolazimo, knjige  ostaju.


2. Povod za ovaj intervju je tvoj drugi roman pod nazivom Zaokret sudbine. Kako si odabrao naslov knjige?

Skrivena u obliku nepoznatog sudbina svakom određuje tok života i pre dolaska na svet. Čovek tu ne može ništa i da ima divovsku moć a nema je. Poigrava se sa čovekom kao percem na vetru. I tamo gde se čovek najmanje nada pravi opasnu okuku, ubrzava i menja čovekov život da on u odnosu na prijašnji postaje neprepoznatljiv i po pravilu kudikamo teži pa i bolniji.


3. U romanu govoriš o nekim aktuelnim i veoma bolnim temama. Centralna tema je krađa beba,  njihova dalja sudbina i nesreća bioloških roditelja. Otkuda ti ideja da ovo bude tema tvog romana?

 Bio sam u prilici da,  godinu i neki mesec dana radim sa čovekom čija je beba po rođenju nestala. Do dana današnjeg on i supruga tragaju za istinom. U romanu Zaokret sudbine njegov kraj je u značenju moje iskrene želje da oni koji tragaju jednog dana pronađu svoju decu


4. Veliki broj mladih danas traži način da napusti zemlju i bolji život potraži u inostranstvu. Ti si u svom romanu razobličio naivnost naših ljudi po pitanju činjenice da smo zavedeni svojim iluzijama o bajkovitom životu koji u tom svetu postoji. Otići, ili ostati, šta je pametnije?

Gledajući filmove mladi odlaze u beli svet misleći da u tuđoj zemlji teku med i mleko a novac lista po drveću. Kad dođu tamo, vide da iz filma nema ništa. Uprkos tome sve je više mladeži koja sedi na spakovanim koferima i čeka da ode u razna inostranstva. Time se čini velika šteta našem društvu. Dakako, daleko veću čine neki od onih koji ostaju i nikako da odu!!! Zemlju na kojoj nikog nema, naseliće neko drugi!

Usko povezano sa ovim malo pitanje je bilo: Otići ili ostati?

Odu li nema garancije da će imati gde da se vrate. Ostanu li, kasnije neće imati gde da odu!


5. Ubrzano se osipa naš narod, kruni istorija, zaboravlja jezik… Zašto nam se to dešava?

 Nadalje nekoliko reči u vezi sa istorijom:Rekao bih malu jeres da je istorija ono što se ne zna. Možda je to odnos i omer između prećutanog i onoga što se zaista zbilo. Istoriju malih naroda već su napisali veliki. Ona će biti našom i istinitom u meri u kojoj smo spremni da se borimo za nju.


6. Život je velika varalica, izgovara junakinja tvog romana u jednom trenutku. Imaš li utisak da ovo važi za sve nas?

Čoveku ceo život prođe dok pokušava da nađe i shvati sebe. U težnji da objasni neobjašnjivo, spoji nespojivo, dokuči nedokučivo i raščvori neraščvorivo.Mi nemamo drugu šansu da budemo ljudi. Naš hod ovozemaljskom stazom ima smisla jedino ako koraci ostave svoj otisak u svetim nebesima. To je nešto između svakog od nas i Stvoritelja i to se drugih ljudi ne tiče.


7. U tvom romanu srećemo imena naših zemljaka koji se bave određenim zanimanjima, kao što su Ljuba Gloginja, matičarka, Miroslav Perišić, sudija, Pop Mirčeta, profesor Milenko Šmakić, učiteljica Jovanka Zimonjić,  izbeglička porodica Grmuša i tako dalje. Tačno navodiš i nazive geografskih odrednica kao što je Nebeška, Crkva brvnara u gorobilju i slično. Znači li ovo da u romanu pišeš o stvarnim događajima i ličnostima, ili si jednostavno želeo da na ovaj način ostaviš neki beleg u vremenu o ljudima koji ovde žive?

U knjigama čitaočev doživljaj oblikuje piščeva mašta. Stvarni likovi se ubacuju u radnju romana da bi i oni koje gradi autor bili verodostojniji. Bar ja to tako vidim i činim kroz pisanje.     


8. Za kraj još samo jedno pitanje: Imaš li utisak da se vreme nekako ubrzalo, pa kazna za počinjena nedela naših predaka ne stiže više treće koleno, nego “Božja ravnjača” deluje mnogo efikasnije te danas naplaćuje dugove još za života onima koji su se o Božje I ljudske zakone ogrešili?

Svi koji se ogreše o Božje ili ovozemaljske zakone stiže zakasnela pravda. Nisam shvatio ubijanje u ime slobode i naroda i ne mislim da ću.

Šta neke,  inače miroljubive  ljude,  dolaskom rata okrene  ka nasilju i opredele se za put zločina? Kako to da zlo prekrije celu teritoriju čoveka da postane odljud? Kako se toliko izopači i pomami na tuđu krv kao da ne pripada ljudskoj rasi?


U sva prijašnja vremena najveći neprijatelji bili smo sami sebi.I drugim narodima izdaja nije strana. Ali, međutim,nama su naše najbolnije i najmanje oprostive. U našoj domovini opraštanje i pomirenje jednače se sa sa prelaskom na stranu krvnog neprijaelja. Ostaje da se nadam da se nećemo  doveka deliti ko je naš a ko njhov kao da nam je to jedina ostavština za budućnost.


Zašto pišem? Da pripomognem da se Srbi slože kad već imaju  loš učinak u krevetu. Da se pomire i više nikad obesnaženi , u figurativnom i ne samo tom smislu, ne izađu na megdan onima koji nam ne misle dobro.  Dalek je put od bratoubilaštva do brtoljublja. Neka moj korak pisanja bude u značenju pomirenja.


Hvala ti Vaso. Nadam se da će se naš sledeći susret dogoditi na tvojoj književnoj večeri u Arilju.

I jedan odgovor na nepostavljeno pitanje u vezi sa brzim bogaćenjem i još bržim propadanjem. Na tragu sam da imam odgovor na pitanje zašto ljudi izgube glavu jureći bogatstvo.  Ostavljeni trag nalazi se u novom romanu ,,Strogo zabranjena sećanja“. S poštovanjem, i do skorog viđenja. 

 

Ljiljana Dimitrijević

sr_RSSerbian