Intervju sa Ljubivojem Jovanovićem

 

Ljubivoje Jovanović (Severovo, 22. januar 1950.) je srpski akademski slikar poznat po svojim slikama, knjigama i radovima inspirisanim slovenskom religijom.

 

Rođen je 22. januara 1950. godine u Severovu kod Arilja. Završio je pekarski zanat u Arilju 1968. godine. Likovnu akademiju je završio 1978. godine u Pragu kod profesora K.Součka i istoriju umetnosti kod J.Kotalika.   Bavio se pedagoškim radom do 1987. godine, a zatim je u statusu slobodnog umetnika. Bio je direktor Kulturnog centra u Arilju od 1996. do 2002. godine. Bio je jedan od osnivača Srpskog pokreta obnove. Bavio se politikom do 1998. godine. Od 1999. godine se bavi slovenskom religijom. Do sada je izlagao samostalno 39 puta i kolektivno oko 27 puta. Značajni ciklusi slika : „Ulice“, „Masline“, „Vreme sumraka“. Učestvuje u radu brojnih likovnih kolonija. Autor je više radova, eseja, kritika za kataloge više slikara  i knjige koji se bave slovenskom religijom – Civilizacija oblutka, Bela pčela. Autor je tri3 kalendara 700 godina Hrama Sv.Ahilija, Slovenski Narodni kalendar, Slovensko-slovenski mesecoslov za 2008 po Hristu i 7516 po Svagoru.

 

 O KNJIZI BELA PČELA

Bela pčela, se u našem narodu pamti kao pramajka u trinaestom kolenu našeg rodoslova. Epitet “bela” u ovom slučaju znači “sveta”.

 

 Kada je naš čovek antropovizovao i deifikovao pčelu teško je reći, može se reći da je to bilo kada je prvi put sahranio roditelja. Sahraniti u značenju sačuvati, dakle kad je podigao prvi grob roditelju u periodu mlađeg paleolita. Kod nas je do danas, naročito u ercegovačkom i erskom kraju, a i na širim prostorima gde živi Srpsko Biće, je sačuvana Bela pčela kao atribut božanske majke, a kod indoevropljana, posle Velikog potopa,  dobila je epitet Plava pčela kao atribut boginje Višnje i boginje Sive, koje su ponele epitet “medene”, (odmara se na lotosovom cvetu izniklom u reci u kojoj boravi Rak.)

 

U patrijarhatu su Višnja i Siva preimenovane u Višnjeg i Šivu. U Srpskom rodoslovu Bela pčela je pramajka za pet potomaka naših genetskih predaka, za šest naših krvnih srodnika i pre naših potomaka u petom kolenu belih pčelica. Ukupno 18 kolena i godina braka Sunca i Meseca, nakon kojih se ponovo susreću. 

 

Kod pojedinih naših porodica u rodoslov se ubrajaju Sunce i Mesec. Kod nekih je Bela pčela zamenila Bela kača (zmija) ili orlušina ili vučica ili krava i drugi božanski atributi.

 

Kako je došlo do ideje da se bavite ovom temom?

 Ovim temama sam se bavio i ranije, a pre desetak godina Udruženje pčelara “Savo Popović” iz Arilja, poželi da napiše knjigu o ariljskom pčelarstvu i meni dopadne da pišem. I ja počnem, a kako je to velika tema ja se požurim za malo para da ne bi baš džabe radio. Ali se tu raziđemo u načinu pisanja. Moja izjava da  “Od kako odoše Turci nestade pčela u Srbiji” ga je šokirala i učinila da nemam više tu obaveza u pisanju, a mene odvukla dublje, u pronalaženju daljih otkrića punih sedam godina i preko 1850 napisanih strana.

 

Zašto knjiga nosi naziv Bela Pčela, šta ona simbolizuje?

Otkriće Bele pčele je nametnulo veliki broj pitanja, koja je trebalo ispitati i na njih odgovoriti. Naslov je malo nekomercijalan, ali je ostao kao depo, čiviluk na koji su se okačili mnogi odgovori koji potvrđuju nas kao narod najstariji, nebeski, i autohtoni na prostoru na kome je nastao i do danas živi. Bela pčela, matica naroda pčela je atribut Pramajke našeg naroda, koji je izrodila i raselila na ogromnom prostoru Azije i Evrope. Ona je simbol i crkvenih zajednica, kraljevskih i faraonskih kuća, heraldički simbol gradova i država.

Zašto o tome deca ne uče u školama?

Naš narod pateći se u poslednjih desetak vekova, često je menjao vladarsku elitu, često i bez moralnih i božanskih prava na vlast, koje su se brinule da se sve zaboravi šta je bilo pre. Takva elita je često nasiljem dolazila na vlast, a svoje saradnike školovala po tuđim školama, a tako je i danas, oni ne dozvoljavaju da se sazna istina. Mi nemamo elitu sposobnu da istinu vrati u škole i naša deca lako postaju plen.

 

Kako ste došli do materijala za knjigu?

Kao istoričar umetnosti i predavač u školi vrlo brzo sam pronašao nelogične priče i počeo tragati za smislom, intuicija likovnog umetnika mi je objašnjavala i osvetljavala neistine i greške prethodnika. Najteže je bilo preskakati prepreke autoriteta prethodnih epoha. Greške i namerne geopolitičke postavke stranih autoriteta na koje se naslanjaju naši školovani istraživači, su mi davali argumente. Fusnote u njihovim delima su bezbrojne, često nastajale iz mržnje prema drugima, su prava riznica. Koristio sam oko 250 citiranih knjiga I MNOGO PROČITANIH PA I ONIH IZ ŠKOLSKE LEKTIRE.

 

Ko su bili naši preci?

Naši preci su bile naše pramajke, pomenuću samo poslednje dve koje ističu genetičari,  Helena i Jasmina, a ima ih šest evropskih i jedna doseljena, po Brajanu Sijuksu genetičaru sa Oksforda, on im je doduše dao savremenija imena. A Ako idemo unazad po narodnim imenima: Iliri, Tribali, Dardanci, Prlazgi, Kureti,Kimeri, Skiti , Sarmati i brojni drugi naši preci.

 

Koje su karakteristike naših predaka o kojima malo znamo?

Ovo pitanje je previše složeno i ne može se kratko odgovoriti. Svaka epoha je menjala karakteristike jer bi jedna ili više plemenskih zajednica vremenom poprimala demonsko lice čoveka i nužno bi bilo menjati poredak. Naše boginje majke su pratile život po lunarnom praćenju vremena, a očevi posle njih su postali narod Sunca – Svarogov narod tzv. Heleni. Naši preci aboridžini su svoju ekumenu raširili na velikom prostoru Evrope i Azije, i kad im je neki odrođeni Bog srušio Kulu vavilonsku raspala se i ekumena njihova. Tako je i Er-Ra, (ERA) božanski potomak, ne mogavši doći na božanski presto, prevario brata Marduka i od porodice proteran u zemlju u koju nijedan Bog nije hteo poći pa je Era tako dospeo u Ercegovinu, među napaćeni narod naš i podigao ga.

 

Koliko smo toga zadržali danas od naših predaka?

Mnogo, ali to je u narodu prostome, školovani su te vrednosti pogubili. Promenili su kulturni obrazac i istina se izgubila. Na primer u mom selu Severovu svaka porodica ima svoje porodične toteme i ne samo u današnjim granicama sela nego svuda gde žive Severovci a verujem i drugi Srbi. Totem očeve porodice je LASTAVICA a majčine Guja iz Rupeljeva. Srverovci su sinonim za Borejce (Hiperborejce – narode severnog vetra). A tu je bezbroj običaja, medicinskih znanja, vradžbina i mudrosti.

 

U koja božanstva su naši preci verovali?

Teško je pobrojati sva božanstva i njihove srodbinske veze. Ako bih počeo od Majke bogova onda bi to bila Mokoš, čiji atributi su između nekih Pčela i preslica i vreteno. Još u Srednjem veku naši umetnici su ove atribute pripisivali majci Isusa Hrista Bogorodici Mariji. Starije ime Mokoši je Višnja ili Lada  a zatim je tu čitav niz boginja. 

 

Takve su stigle u Rg-vedu pod imenom Krsve Zemun ili Mater Sva, u Rg-vedi zapamćena kao Surabhi (Veličanstvena) majka svih boginja. Pod imenom Majke svih bogova zvaće se Aditi. Ne bih da im navodim imena. Nakon Rg-vedskog perioda boginje će zameniti Bogovi i u pred hrišćanskom periodu biće to Svarog i njegovi potomci Svarožići Dajbog ,Perun, Svetovid, Veles i drugi, a zatim njihovi potomci. Jedan broj boginja zadržao se u panteonu uglavnom kao žene bogova, sa pravom božanskog delovanja itd.

 

Koja je epoha najproduktivnija bila za naš narod?

  Najkatastrofalnija epoha našeg naroda bila je epoha Lava, u kojoj se desio Veliki potop, nakon ove oporavili smo se u epohi Raka, kada su se pčele ponovo vratile i kada je Plava pčela sela na lotosov cvet da se odmori kao Višnja (medena). U Blizancima se formiramo kao svesna zajednica i stvaramo Beogradsku kulturu (Vinča) i kalendar i od tada je prošlo 7527 godina ulazimo u 7528. g. Najproduktivnija je epoha Bika kada gradimo civilizaciju na širokom prostoru od Evrope do Indije i Egipta, pod vlašću naših bogova i božanstava. U epohi Ovna (Vuk je izgubio svoju vlast), se raspada velika Indoevropska civilizacija, Bog rastura Kulu vavilonsku i jezik naroda. Raspadnute oligarhije se razilaze i šire militantnu kulturu indoevropljana u svim pravcima, tako se pojedine Militantne verske oligarhije kreću put Evrope, rasturaju Beogradsku (Slovensku) starosedelačku ekumenu i nastaje ratnička epoha tokom Ovna i Ribe.

 

Da li se odlike tog vremena mogu negde prepoznati (utkane u neke građevine, spise, drugo)?

Svakako iz tih izvora i crpimo ove podatke(antropološke, arheološke, genetske, i dr.). A koga zanima više treba da pročita Belu pčelu.

 

Šta smo zadržali od naših predaka?

Mnogi toga, u stvari sve što imamo a da je naše. Mada smo poklekli duhom, i za sve što nam se sada dešava krivi smo sami, naši duhovnici; muzičari, pevači, slikari, književnici, filmski stvaraoci, popovi i svi koji se bave kulturom, naročito oni koji su hvaljeni i nagrađivani. Ne bih da imenujem neka se sami prepoznaju. Naročito oni koji uvlače tuđu kulturi u naš kulturni prostor čime direktno seku granu na kojoj sedimo.

Kako da se branimo od zaborava?

 

   Bojim se nikako. Uništavaju nas škole i mediji. jedino još nam genetika opstaje i tu već pripisuju drugima i drugi je otimaju. Naša akademska mudrost ništa ne preduzima a i kako kad tamo sede upravo oni koji su hvaljeni i nagrađivani, naročito iz belog sveta.

 

 Šta bi današnji čovek trebalo više da radi kako bi se približio svojoj davnoj prirodi?

 

     Da promišlja život, da se ne edukuje nego da se obrazuje, da promeni lektiru, da se okrene prirodi – majci zemlji i da je poštuje. Da se ne bavi modom nego racionalnim potrebama. Pre svega da zna svij rodoslov i prošlost svog naroda. Da raskine uspostavljeni indoevropski sukob između muškarca i žene. A kad bih znao ja bih to napisao, kako? i Šta?

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

sr_RSSerbian