Ekološka revolucija - Katarina Majić

Kada sam pre više od deset godina pisala ekološku knjigu za decu „Šum šume“ nisam razmišljala o najmanje dve stvari koje su se do danas desile: najpre – da će ova priča biti bilo kada odštampana, a potom, da će naš glavni grad neslavno prestići Peking, Džakartu i Delhi po zagađenosti vazduha i suvereno zauzeti neslavno prvo mesto, što se dogodilo baš ove zime. Za ovaj prvi nenadani i lepi momenat zaslužna je moja draga prijateljica, veterinar i „Pčeličin“ pisac za decu Nikoleta Novak, zajedno sa vrednim, slobodoumnim i vizionarskim uređivačkim timom „Pčelice“. Porazio me ovaj drugi neslavni i podjednako nenadani događaj, za koji smo zaslužni svi mi zajedno, na prvom mestu vlast, pa potom mi kao građani. Evo i zašto.

 

U trenutku kada Beograd, Pančevo, Bor, Užice, Novi Sad, Valjevo, Subotica…ruše rekorde u zagađenosti vazduha, i kada vazduh možemo ne samo videti i omirisati već i okusiti, državni vrh pokušava da nas umiri tvrdeći da zagađenost nije ništa veća nego ranijih godina, odnosno da je vazduh lošiji za onoliko koliko nam je standard viši. Za to vreme saznajemo da je upravo ta vlast u poslednjih devet godina nenamenski potrošila skoro pola milijarde evra od ekoloških naknada. 

 

U trenutku kada nam je kao jedan od navodno najvažnijih ciljeva članstvo u EU, a poglavlje 27, koje se tiče životne sredine, jedno od najozbiljnijih i najtežih u ovim pregovorima, hrlimo ka tom cilju do sada neviđenom sečom drveća po gradovima (155 stabala u procesu pripreme terena za izgradnju gondole u Beogradu, 60 stabala crnog bora na Košutnjaku, 48 stabala poluvekovnih lipa i kestena u Aleksincu, 14 stabala platana u Kruševcu na Košijskom polju, i tako dalje: u Loznici, Smederevskoj Palanci, Valjevu, Zaječaru, Nacionalnom parku Fruška gora… spisak je na žalost dug). 

 

Jurimo ka EU tako što je u Rudarsko-topioničarskom basenu Bor kineski partner intenzivirao eksploataciju do te mere, da ne samo što je nemoguće da prečisti otpad već je u tom gradu nemoguće disati (zbog koncentracije sumpornih oksida 20 puta većih od maksimalno dozvoljenih). Paradokasalno, u svom dvorištu Kina je objavila rat zagađenju nakon 2014. i ekologiju usvojila kao glavnu državnu ideologiju, a u pošumljavanje godišnje investira najviše na svetu, oko 80 milijardi dolara. Ili ka tom snu o EU hrlimo tako što ne smanjujemo broj divljih deponija, jalovišta rudnika, ili što ne znamo šta ćemo sa otrovnim muljem iz jezera sa hidroelektranama, ili tako što nas vlast podučava da se zagađenje smanjuje minihidroelektranama, dok međunarodne ekološke organizacije apeluju da ne podstičemo otkup struje iz tih izvora, ili tako što planiramo izgradnju spalionice u Vinči i po drugim gradovima…

 

Gde je tu odgovornost nas građana? Odgovorni smo svaki put kada ćutimo i okrećemo glavu na sve ovo što nam se dešava, ali i svaki put kada propuštamo priliku a mogli smo nešto da uradimo, makar malo, makar jedan korak, makar jedan gest. Stav da je sve ionako borba protiv vetrenjača, ne prihvatam! Da je tako ne bismo svedočili o mnogim malim pobedama kada su se građani spontano okupljali da brane šume, drvorede, parkiće, reke. Ne bismo svedočili pobedi nad odbranom Zvezdarske šume od seče (kojoj je „Šum šume“ i posvećen), odbrani Petog parkića i odbrani parkića na Banovom brdu o kojoj svedočimo ovih dana, ili o odbrani dunavske oaze u Beču (kada su Bečlije uspele da zasutave gradnju hidroelektrane na tom mestu). 

 

Ne bismo svedočili o pobedi hrabrih žena iz sela Kruščice u Bosni i Hrecegovini koje su 500 dana i noći sprečavale izgradnju dve minihidroelektrane na istoimenoj reci ili o skorašnjoj pobedi plemena Sijuks protiv gradnje naftovoda na teritoriji Severne Dakote…

 

Dakle, primera ima, upravo kao i onih drugih kada se u tim borbama ne uspe. Pitanje koje čovek treba da postavi sebi je – gde sam ja bio u tom trenutku, šta sam uradio, makar te bitke bile izgubljene? Koji je moj doprinos tim borbama? Nekada je dovoljno da potpišete on line peticiju, nekada da podelite vest, očistite ispred svoje zgrade, zasadite makar jedno drvo. 

Ne morate biti aktivni član nijednog ekološkog pokreta, ne morate marširati, osmišljavati akcije, ako niste u mogućnosti ništa od navedenog, zasadite na svojim balkonima i u baštama poljsko cveće i začinsko bilje čime ćete pomoći očuvanju danas sve ugroženijih pčela. Ako ne možete ni toliko, probudite se, sutra možda baš ispod vašeg prozora osvane nova deponija! Nemojte i tada da pomislite da je to što vam se desilo bilo van vaših moći.

 

Ne želim ministra za zaštitu životne sredine koji kaže da ne treba praviti toliku dramu oko seče drveća jer je drvo obnovljiv izvor. Umesto toga, želim ga u prvim borbenim redovima za svako drvo, svaku reku. Želim ministra koji se bori strašću žena iz Kruščice, odlučnošću Zvezdaraca za svoju šumu, hrabrošću meštana Rakite za svoju reku. Setite se primera Crne Gore koja je pre skoro 29 godina postala prva ekološka država na svetu, ali je ta odrednica uneta i u Ustav ostala mrtvo slovo na papiru. Nemamo vremena za jalova obećanja. Ako već ne možemo da računamo na vlast, ne samo ovu, već bilo koju, moramo se izboriti sami.

 

Potreban nam je novi društveni dogovor koji se zasniva na zajedništvu među ljudima a ne stalnoj međusobnoj utakmici. Potrebno nam je više zaboravljene dobrote. Više saosećanja. Više ljubavi. Potreban nam je poredak kome će cilj biti dobrobit prirode. Ovo zahteva dubinske promene kulturnog senzibiliteta, ali i sukob sa institucijama koje počivaju na enormnom profitu, a to znači samo jedno – poziv na buđenje i ekološku revoluciju! Nad prirodom ne možemo dominirati. Problem zagađenja životne sredine ne može se rešiti brzo. Ali rešavanje tog problema mora početi odmah! Od pojedinca. 

 

Molim vas samo, da kada sneg, kiša i košava očiste vazduh u našim gradovima, ne zaboravimo sve ovo i da naše ekološke probleme ne prepustimo budućim vremenima koja mogu biti puno teža i opasnija od ovih u kojima živimo. No, ne brinite, bićemo tu svi mi budni zaljubljenici u prirodu zajedno sa „Pčelicom“ da vas po kojom knjigom ili pozivom na akciju podsetimo. I ne zaboravite, kako to već reče divni Tika Stanić u jednoj od svojih uloga:“Svaka kap na kraju stenu svede na oblutak.“ Budite ta kap!

 

Katarina Majić

sr_RSSerbian