Čuvar istorijskog nasleđa

Moja retka, ali meni draga druženja sa zemljakom, tako reći komšijom iz Arilja, jednim od najtiražnijih srpskih pisaca, Dobrilom Nenadićem, predstavljaju pored zadovoljstva i prave časove istorije. Ali kakve! One prave istorijske istine koje nismo učili u školama, ali smo zahvaljujući knjigama ovog darovitog i plodnog pisca počeli da otkrivamo i otržemo od zaborava. I nije istina da su istoriju uvek pisali pobednici. Bila su, pre ovih, neka viteška vremena u kojima se istina nije krila ili makar ne u tolikoj meri prepravljala i doterivala. Mada, ruku na srce, i prvi pisac “Istorije Srba“, Konstantin Jireček (koga mi je takođe otkrio Dobrilo) i koji je istu napisao isključivo na bazi dostupnih istorijskih arhiva od Beča, Venecije, Dubrovnika, Carigrada, do Srpskih crkava i manastira, tvrdio je da je dostupna građa štura i nekompletna… Al, ne bih ja o istoriji. Ma koliko je voleo, smatram sebe nekompetentnim da budem ne samo sabesednik a kamo li neko ko hoće nešto i da dobaci.

“Lutam, još vitak, za srebrnim lukom, rascvetale trešnje iz zaseda mamim…” tako me dočekao Dobrilo:  -De, kako beše dalje ? Pita me, znajući da od svih srpskih pesnika najviše volim Miloša Crnjanskog.Znam, znam, da si pričao s Crnjanskim, govorio si mi o tome … kreće da me preduhitri u mojoj nameri da se možda ponavljam. “Ali iza gora zavičaj svoj slutim, gde ću strah, pod jablanovima samim da sahranim …” Ne dam se ja tako lako. 

Večeras sam, u razgovoru s Dobrilom, definitivno učvrstio svoje uverenje da su dva najznačajnija srpska vladara, kraljevi Milutin Nemanjić i Milan Obrenović. Dugo bi trebalo ovde pričati zašto i kako, ali u dve reči: zato što su znali i imali meru i veru u svoje mogućnosti. Ko razume, shvatiće.
Moram da priznam, ovako, na hartiju, (jer njemu, Dobrilu ne bih smeo) da nisam znao ko su Kosta Protić, Jovan Belimarković, Milojko Lešjanin, Đuro Horvatović … Sve dok nisam pročitao „Pobednke“. Jovan Belimarković je bio na spisku “crnorukaca” za likvidaciju, zajedno sa još trojicom đenerala. Trebao je da bude ubijen u istoj noći sa kraljevskim parom i braćom Drage Mašin ali je, ne čudom, već dobrotom oficira koji je to trebao da uradi, pretekao … O ovome je Dobrilo pisao u „Hermelinu“.

O bilo čemu da smo načeli temu, ova ljudska gromada je bila za tri koplja ispred. Nisu Ugarski vladari uzeli nazad Beograd, kada je Dragutin ustupio presto mlađem bratu Milutinu, kao što sam ja, videće se, pogrešno mislio. I nije to imalo veze sa Dragutinovom ženom, a Mađarskom princezom Katalinom, već iz sasvim drugih razloga o kojima mi je Dobrilo govorio. Ali, neću vam sad o tome, uostalom, pogledajte u njegovim knjigama.

A mogao bih i da vas pitam , kao što je Dobrilo mene:
„Znate li da na krunisanju kralja Petra nije bilo nikog od stranih vladara?“
Evropa je bila zgrožena masakrom prethodnika, tako da je jedini stranac bio snimatelj (slučajno znam da se taj film čuva u Beogradskoj kinoteci).

Nikad čuo za “Deževski dogovor”, kao ni za mermer sa Klokoča koji se zove “Ariljska ruža” kojim je urađena cokla i popločana Ariljska crkva, Dragutinova zadužbina.
Ne bih znao ni da je kralj Milan bio idejni tvorac najlepših građevina u Beogradu. Da ne nabrajam, sramota me. Samo sam klimao glavom, da kobajagi, kako kažu u mom kraju, znam.

Ali zato Dobrilo nije znao ili nije hteo da se seti (on sve zna samo ponekad neće) gde smo, slučajno a zajedno gledali film „Rubljov“, Tarkovskog, koji je mene kao i njega, potpuno i apsolutno oduševio. A bilo je to početkom sedamdesetih u bioskopu “Jadran”, i mislim da smo ga obojica ponovo gledali sutra dan .

„Sećaš se kako su lili zvono i kako je onaj kaluđer leteo balonom? Ustav kralja Milana iz 1888-me je jedan od najboljih Evropskih svog vremena, a mi slavimo Sretenjski koji mu nije do kolena … „
„A gde su lanjski snegovi…” ? Ispraća me stihovima i lovi nedoumicu u mojim očima: „Pa nije valjda da ne znaš Fransoa Vilona?“ . Naravno da ne znam, ali sam se samo nasmejao: „Francuz, naravno…“ Napolju magla i sipljiva kiša. Noć brža od mraka. Iskoračujem u tu i takvu ariljsku noć ispunjen, ne samo novim informacijama već i nekom svežom, jakom energijom kojom zrači ovaj neverovatan čovek. I veliki srpski pisac.


Milan M. Pajević

 

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

sr_RSSerbian