Čaršija


Od vajkada, glavna ulica u Arilju, koja ide od Gornje, pa do Donje, naziva se „čaršija“. Ni Užice, ni Ivanjica, ni Požega nemaju, koliko ja znam – čaršiju. Samo se Arilje ponosi time i trebalo bi, da se ne samo naziv, već i lik stare čaršije očuva, makar sa nekoliko starih preostalih kuća. Nažalost, jedna po jedna, neosetno nestaju a zidaju se nove zgrade, neki put sa arhitekturom i stilom, koji nema nikakve veze sa starim graditeljstvom a neki put kao reminiscencija starih kuća, koje su porušene.

Kao dete, sećam se stare čaršije, prepune dućana i raznih uslužnih prodavnica: pekara, kafana, mesarnica ….

U centru je bila „Pošta“, Opština u zgradi preko puta „Sokolskog doma“, Apoteka preko puta Konaka serdara Jova Mićića a na ulazu u Arilje, predivna crkva Sv. Ahilija, zadužbina Kralja Dragutina iz 13 veka. Osnovna škola je bila „podcrkvom“. Doktor je imao ambulantu usred čaršije, a porodilišta nije bilo, jer je jedina babica Cana porađala porodilje po kućama. Tako sam se i ja rodio u jednoj kući u čaršiji, gde je tada moja porodica stanovala.

Kafana je bilo najviše u čaršiji, pa onda dućana i pekara. Najprivlačnije, za nas decu su bile pekare, jer smo trčali „ko će pre“-do one pekare, gde se mogao za sitne pare kupiti „zapanjac“, čim se oglase pekari sa povikom „vruće pečenje“, uz udarce satare o panj, na kome se pečenje seklo.

Duž čaršije su se deca igrala „ora“, kupa i carića. Pucale su po neki put prangije udarcima o trotoar a bilo je i „bitaka“ između dečaka Gornje i Donje čaršije, naročito za vreme rata, što je i logično.

Doboš sa dobošarem je bio glavna atrakcija za decu. Naravno, nije postojala druga mogućnost oglašavanja. Vesti, koje su dobošari čitali bile su za vreme rata, razne objave, naredbe i zabrane, „policijski čas“ od – do, ali neki put najavljivanje retkih priredbi ili fudbalskih utakmica.

Dobošari su na malom dobošu, prvo lupali udaraljkama nekoliko minuta, na tri mesta: na početku čaršije, u sredini i na kraju, negde ispred Midine kafane. Posle čitanja teksta, dobošar lupi još 3-4 puta, da se zna, da je kraj. Uglavnom su deca trčala, da čuju dobošara, kao da nešto razumeju. Retko bi pristupio poneki dokon građanin ili prolaznik. A onda bi deca išla za dobošarem, da ponovo čuju, šta on to govori, na sledećoj raskrsnici.

Čaršija je svako veče imala šetače i taj provod se zvao „korzo“. Mladići i devojke, po dvoje ili troje, mala deca, šetaju se niz polumračnu čaršiju, po ko zna koji put. Nekada i stariji, u neobaveznom razgovoru, sa komentarima i šalama, tek da bi se nasmejali, neki put i bez nekog značajnijeg povoda. Dođe se do blizu crkve i onda „na levo krug“ pa nazad, sve do blizu dućana Mila Vukotića. Pa opet, sve do skore ponoći. Nekad se svraćalo u divnu baštu, „Rasadnik“, na romantične razgovore.

Eto, to je bila ariljska čaršija mog detinjstva. Ostalo je još nekoliko zgrada iz onog doba, koje bi trebalo sačuvati po svaku cenu. Da pomenem nekoliko: Konak na prvom mestu, Galerija – nekada Domaćička škola, Veljovića zgrada, i bivša apoteka, sada Biblioteka, zgrada stare Opštine, „Sokolski dom“, Bjekića kafana („Jedinica“), kuće: Dumbelovića, Davidovića, Đurđa Glišića, Bjeličića, Grujovca, M.Majstorovića i P.Negovanovića, reprezentativna zgrada Milenka Glišića, Mila Vukotića i Mide Petrovića i na kraju čaršije kuća i kafana Voja Jelića, kao i malo dalje, kuća i kafana Perišića. Van jezgra čaršije, u poprečnim ulicama ima još nekoliko značajnih starih kuća: u Podobali Vasilijevića kuća i kuća sveštenika Jova Gordejeva, zatim Kuća Ž. Ćirkovića, M.Miloševića „Ćata“, M.Nikitovića, Bjekića dvorište, vila Pera Markovića potpukovnika, zgrada starog Suda. Možda sam neku kuću preskočio.

Gradski urbanisti ne vode računa, o očuvanju stare čaršije, o čemu su i na studijama učili, već jedva čekaju, da se neka stara oruši, pa da je dokrajče i da izgrade novu zgradu, sa više spratova. Što veća, bolja zarada vlasniku, na ovom nečasnom poslu.

Bojim se, da će naši unuci samo u prisećanju izgovarati reč „čaršija“, a da neće ostati ni jednog obeležja one nekadašnje lepe i dične stare ariljske čaršije.

Mišo M. Mladenović akad. slikar i pisac

foto: Bojan Bralušić

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

sr_RSSerbian