Arilje-dve reke

Turisti su se zasitili mondenskog Zlatibora, Taru prepešačili uzduž i popreko, Drinu prepolovili uzvodno i nizvodno, Resavska pećina posle trećeg obilaska kao resavska škola, déjà vu. Poslednjih nekoliko godina konstantno propagiram ovaj kraj i njegove još malo poznate kanjone, klisure Ariljske, pećine, bezdane, visove, neolitska nalazišta … i naravno najsjajniji biser: Veliki Rzav.

Najzad sam dočekao da deo ovoga blaga bude uvršten u zvanični kalendar jednog od najvećih planinarskih klubova, „Železničar“. Veliku zahvalnost pre svega dugujemo novinarki Snežani Trajkov, inače članu pomenutog planinarskog kluba, koja je prošle godine boravila na ovim prostorima i tako faktički utrla put svemu ovome.

Veliki Rzav je poslednja nezagađena reka u Srbiji, celim tokom skoro do ušća. I danas možete piti rzavsku vodu, onako kako su to radili i vaši preci. Nažalost i Poslednjeg Mohikanaca uskoro neće biti ako se nešto ne preduzme. Popularizaciji Rzava, između ostalih, doprineo je i vrsni fotograf Vladimir Mijailović, osnivač Fejs stranice „The art of travel photography“, s namerom da uradi foto priču. Inače, Arilje, iako malo mesto, prepoznatljivo je po mnogo čemu. Ovde je svetska prestonica maline, ariljski veš je brend koji se pročuo u regionu i sinonim je kvaliteta. Osamdesetih godina prošlog veka o Arilju se pričalo kao srpskom ekonomskom čudu, jer je tada po razvijenosti male privrede bio u rangu sličnih varoši u Sloveniji. I samo još ovo. U neposrednoj blizini grada, kada se krene ka Visočkoj banji, duž Rzava se ređaju privatne plaže. Scene nalik onim sa mora. Gužva, vreva naroda, većinom omladine, meša se sa muzikom. Šank, ležaljke, suncobrani … traži se mesto više za parkiranje. Nestvarna scena za unutrašnjost Srbije. Naravno, svemu je „kriv“ prelepi Rzav.

Prva stanica na putu do Visočke banje su piramide. Sve je u domenu misterije, ali i čuveno čudovište iz Loh Nesa niko nije video, to jest dokazao njegovo postojanje, ali to ne sprečava hiljade i hiljade turista da hrle tamo. Sve je počelo kada sam shvatio da se dva piramidalna brda nalaze na putu za Visoku, i setio se piramida u Visokom u Bosni. Druga podudarnost je bila 43. paralela na kojoj su bile locirane i ariljske i bosanske piramide. Treća je istovetni ugao vrha dveju piramida. Prelazimo na plato Gize. Tamošnje piramide su orjentisane prema Sirijusu. Začudo i ovdašnje takođe. Ugao koji sklapa sfinga u odnosu na piramide istovetan je onom koji čini crkva Sv. Ahilija i ova piramidalna brda itd.

Visočka banja se nalazi u sutjesci rzavskog kanjona, a boljeg mesta da se sagleda u svoj svojoj lepoti nema od monumentalne litice – Golubnjače, odakle puca pogled na samu banju i veličanstveni kanjon. Tu su ostaci zidina koje arheolozi još nisu ispitali, ali sam ja ponovo sebi dao za slobodu da ustvrdim da je u pitanju bilo rimsko vojno utvrđenje. Blizina termi, i sam naziv mnogo govore o tome.

I sam prilaz banji je svojevrstan doživljaj. Ulazi se u kanjon preko mostića, pa preko galerije, po uskoj stazi sve do malih bazena koji su tik uz Rzav. Od neba vidite samo jedan njegov delić. O banji bi se imalo pričati mnogo, ali dodaću samo još ovo, ovde se nalaze viseće terme, kojih nema mnogo u svetu.

Put do Vodene pećine koja se nalazi u klisuri reke Panjice vodi pored Muškog izvora. Do nje se stiže preko nekoliko mostića, a na pola puta je Hajdučka pećina. Legenda slovi da je to bilo poslednje utočište jednoj hajdučkoj družini u begu od turske potere. U blizini su dva groba neznanih hajduka. To su bili poslednji branioci koji su verovatno umrli od gladi a vila Ravijojla je njihova tela spustila na tlo i prekrila ih kamenjem. Sama pećina i ne bi bila toliko veliki magnet za turiste da tu nema vodopada. Ovde je najbolje da citiram planinarku Šantal: “Ovo je nešto najlepše što sam do sada videla na mojim mnogim putovanjima”. Voda izlazi iz pećine zasićena kalcijum – bikarbonatom i pravi male sedrene barijere. Ja ih zovem Mini Plitvice.

Posle par stotina metara voda se obrušava i pravi neveliki vodopad, ali zato to nadoknađuje svojom nesvakidašnjom lepotom. Siga prekrivena mahovinom. Ovde moram pomenuti i Frulašku stenu. Izrazito špicasta stena, tzv. igla. U doba kad je selo bilo preplavljeno mladima, dva frulaša bi se popela na iglu, ne znam kako, i svirala kola vascelu noć.

Kad kročite u unutrašnjost Vodene pećine shvatate da je njen naziv više nego adekvatan. Ulaz je prostran. Posle nekih 50 – tak metara odvaja se jedan suvozemni krak, a odatle se mora gaziti ledena voda koja doseže do vitalnih organa. Pećinskog nakita skoro da i nema, ali su zidovi pozlaćeni, ili barem tako izgledaju. Na kraju vas čeka omanja dvorana sa mostićem.
Priču bismo mogli završiti na Uskom viru, bajkovitom rzavskom ostrvu nadomak Arilja koje nudi neverovatne mogućnosti…


Zoran Raković

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

sr_RSSerbian